Tko visoko leti…

Nedavno provedena anketa o navijačkim sklonostima i pogledima prema britanskom nogometu za mene osobno izvukla je jedan zanimljiv detalj. Kako je poznato, titulu najsimpatičnijeg kluba nakon Liverpoola ponio je Newcastle. Moja se malenkost našla s druge strane Tyne-Wear derbija, kao jedini član koji simpatizira Sunderland, koji je pak nekoliko članova (relativno malo, ali ipak) navelo kao ne-baš-simpatičan klub. Ni jedni drugi na kraju krajeva nisu važni, niti ovdje kanim pisati o njima. Vjerojatno ima zrnce istine u tome da je Sunderland neke vrste filijala Manchester Uniteda. Sigurno je da je Alan Shearer jedan od najvećih engleskih igrača, kao i Gary Speed velških, kao što je i izvjesno da Svrake ove sezone igraju dopadljiv nogomet koji ih drži relativno visoko na tablici usprkos rasprodaji mnogih značajnih igrača. No daleko je sigurnije i to da se moje simpatije za Sunderland neće pokolebati. Ovakav uvod koristim zbog toga što mi je, kao svojevrsnom kolumnistu ovog portala, gorenavedeni primjer još jedna potvrda da nogomet i njegove odnose promatram drugačije od dobrog dijela naših forumaša. Naglašavam - drugačije, ne bolje ili lošije, a kamo li pametnije ili gluplje. Stoga ne sumnjam da će većina imati drugačije gledište od onog kojeg ću iznijeti u nastavku teksta, ali ostaje nada da Vam ni ovaj moj uradak neće biti odiozan za čitanje, a stavovi izneseni u njemu potpuno promašeni ili, da budem grublji prema sebi, glupi.

Na forumskoj temi o navijanju se pred jedno godinu dana povela, na trenutke žučna, rasprava o tome tko su najbolji/najvjerniji/najvatreniji navijači, iznosili su se kojekakvi argumenti i protuargumenti, različitog dosega uljuđenosti, a moj skromni doprinos je - pomalo sarkastično, pomalo istinito - kao naj navijače naveo one koji podupiru Espanyol. Prije nego li me Administracija portala doživotno banira zbog pisanja stvari koje nemaju veze s Liverpoolom, neka mi bude dozvoljeno iznijeti obranu, a samo ću naglasiti da, kao ni Newcastle i Sunderland, ni Španjolci iz Katalonije neće biti tema ovog mog uratka. U poplavi umjetnih klubova (navodnike staviti po želji) ovu stigmu "umjetnosti" vjerojatno više ne može izbjeći ni jedna Barcelona, no ipak, držim da njezina ogromna tradicija i trofejna prošlost i dalje drže taj klub na poziciji nogometnih institucija, koje se voli ili mrzi, no na koje se ne ostaje ravnodušan, a uz koje čak i njihovi oponenti dodaju onaj neizostavni: "Ali…" poduprt s također neizostavnim "ipak!" Znate one rečenice tipa: "Ide mi na jednu stvar to silno prenemaganje mes que un club, ali ipak draži su mi i oni nego li oni plastičnjaci iz Manchester Cityja!" Real Madrid, Manchester United, Milan, Juventus, Ajax, Bayern, Barcelona i Liverpool (uz još pokojeg) sigurno su klubovi koji spadaju u tu "ali ipak" kategoriju. Iza njih stoje rezultati, stoji povijest, stoje brojna imena, stoji ono što se zove Tradicija (da, s velikim "T"), a izgovara sa svojevrsnim strahopoštovanjem. Tradicija. TRA-DI-CI-JA, a ne k'o ove novokomponovane igračke novokomponiranih bogataša.

Ali, majka mu stara, pa zar i taj Espanyol nema iza sebe vojsku navijača? Možda ona u usporedbi s onom njihovih mes que un-susjeda izgleda kao nekakva četa pored korpusa, no postoji. I ovdje se navijačko opredjeljenje prenosi s koljena na koljeno, s oca na sina. I nema veze što Barca osvaja sve redom, nema veze što Espanyol koji put i cijelo desetljeće osvoji tek pokoji bodić u međusobnim susretima, očito postoji nešto, nekakva navijačka ideja, magija, aroma, kako god hoćete, koja drži Espanyol u srcima tolikih ljudi. A priznat ćete, nije lako biti jedini u razredu koji navija za plavo-bijele, jedini koji ne pohađa Nou Camp, jedini koji s grimasom na licu reagira na "Cruyff!" prije 30 godina, "Ronaldo!" prije 15, ili "Messi!" danas. Dakako, vjerujem da se ovdje svi slažemo. To je divno i krasno i sve je super. Espanyol je mali klub velikog srca. Navijači im nisu nešto ekstra - nema tu ni koreografija, ni pjesama, ni gromke atmosfere, ali "respect" - treba navijati za njih pored Barcelone, imaju tradiciju. Međutim, i tu dolazim do glavnog, sačuvaj Bože da neki multimilijarder dođe u klub i uloži nekoliko stotina milijuna nečega i povede klub prema žuđenim visinama, već vidim kako će većina vas namrštiti obrve, stisnuti zube i procijediti: "Against modern football! Obična plavo-bijela bagra bez tradicije!"

Old firm, zatim derbiji Roma-Lazio, Milan-Inter, bosporski obračuni te Večiti derbi iz našeg komšiluka, uz možda još pokoji, zapravo su jedini gradski derbiji gdje je kroz cijelu povijest relativno teško odlučiti tko je uspješniji, tko trofejniji, tko ima veću tradiciju. Merseyside derbi je to izgubio, Atletico nikako ne može parirati Realu po pitanju europskih trofeja, Torino je odavno u sjeni Juventusa, Arsenal i Chelsea su tek zadnjih godina postali pravi rivali, a pitanje je jesu li München 1860. i Bayern to ikada i bili. Svugdje se zna tko je "faca u gradu", a tko "bučno derište", a ipak, još uvijek se vrlo uspješno održava mit (možda i stvarnost), kako je onaj "manji" u svom gradu zapravo popularniji i uživa veću podršku. Ovako ili onako, horde navijača odrastale su, bodrile, da budem patetičan i umirale, u dvojbi jesu li iskompleksirani svojim gradskim rivalima za koje su redovito bile rezervirane naslovnice, TV prijenosi, i ono najvažnije: trofeji i pobjede. Jedino što su imali i u čemu nisu kaskali (barem po vlastitom dojmu) bila je tradicija, kako rekoh, prilično rastezljiv pojam. A onda, dogodilo se čudo, pojavila su se računala i playstation, mogućnost da se uzme voljeni klub u vlastite ruke i u besanim noćima naplate sve frustracije. Mogu zamisliti navijača Sechzigera kako putem MSN-a javlja kolegi u Torino: "7:0, buraz, 7:0. Bayern nije imao šanse." A ovaj odgovara: "Bravo. Ali to još nije ništa kao mojih 5 dvostrukih kruna uzastopno. Nego, jesam li ti javio da je Juve sinoć ispao u Serie C1?" No, tehnika je imala i tu manu da je sada sve bilo i na TV-u i internetskim portalima. Nije baš tako lako izgubiti dodir s realnošću, dok skidate najnoviju zakrpu, gledati kako Vaš rival upravo prolazi u polufinale LP-a, dok u isto vrijeme negdje pri dnu zaslona stoji prijeteći link koji sugerira da kapetan Vašeg kluba odbija produženje ugovora i za siću odlazi, pa čak upravo u glavne rivale. Privlači ga miris LP-a, kaže.

Ova priča: "Vi ste trofejniji, ali smo mi popularniji!", kako znate posebno se razvlači po pitanju dva, trenutačno vodeća kluba EPL-a. Također znate da je Ryan Giggs zapravo nesuđena zvijezda Građana, kao što i znate da je Blue moon donedavno tavorio i u trećem stupnju ligaškog natjecanja. Siguran sam da su njegovi navijači prošli cijeli scenarij opisan gore. I onda, poput dobre vile, dolaze Rusi, Azijati, Arapi donose vreće novca i omogućuju da snovi, možda, postanu stvarnost. A sad se mi, poput onih staraca iz Muppet showa, durimo i zajedljivo dobacujemo: "Nemate tradiciju! Umjetnjaci! Plastično smeće!" Da, Di Stefano ili Puskas, Dalglish ili Rush, van Basten ili Boban su bili pravi izdanci lokalnih škola nogometa, dnosno dijelili su se na garažnoj rasprodaji, samo što su Betis, Aston Villa ili Napoli bili preglupi da ih prvi pokupe.

Naravno da dok god postoji matematička nada u bilo kakav napredak na tablici, navijam za poraze sve i jednog kluba ispred nas, no ako me pitate kome želim titulu od trenutačno vodećeg trojca, moj odgovor ide Cityju. Ne zbog toga što mi je United mrži, ne zbog toga što bi me Crottenham živcirao, nego baš zbog te gomile pristalica koje konačno imaju priliku, makar na trenutak, izaći iz sjene i dokazati (naglašavam, ne pokazati!) da i oni imaju tradiciju. Mi trpimo Unitedov teror 20 godina. Oni ga trpe cijelu povijest, a ipak su ostali uz svoj klub, koji nije ni protestantski, ni katolički, ni irski, ni škotski, ni engleski, ni hindski, niti bilo kakve naravi koja bi ih onda automatski vezala za njega, nego njihov. Osvoje li titulu, to će biti trijumf novca, ali, budimo realni vjerojatno 9 od 10 titula u velikim ligama biva upravo to. Ipak, za mene, to će biti i trijumf upornosti i vjernosti onih koji nisu nikada odustali od svog kluba - jer oni čine njegovu tradiciju.

Na pisanje ovog teksta me potakla slučajno pročitana vijest kako se Darlington FC nakon 128 godina nalazi pred gašenjem. Oni su imali scenarij koji, vjerujem velika većina foruma predviđa i priželjkuje Cityju. Nakon više od 100 godina boravka što u 4. što u 5. ligi u, dotada financijski solventan, klub je došao tajkun i obećao Premier ligu. Kao prvi korak, nije odlučio uložiti u momčad, nego u stadion od 25 000 mjesta koji je postao financijski uteg klubu oko vrata. Kamate su se gomilale, klub je dva puta ulazio u stečajni postupak, a sada se nalazi u trećem iz kojeg vjerojatno nema izlaska. U subotu 21. siječnja trebaju ugostiti Fleetwood Town, no usprkos svim naporima navijača izgleda da neće skupiti novac potreban za to, te će klub biti ugašen. Navijači koji se još ne predaju, su stoga 7. siječnja pratili Darlington na gostovanju kod Barrowa gdje su svjedočili porazu od 0:3 u vjerojatno posljednjoj utakmici svog kluba. Na službenoj stranici kluba jedan od njih 1000 koliko ih se uputilo na tu utakmicu, podijelio je neka svoja razmišljanja, među kojima izdvajam slijedeće: Svi oni (vlasnici kluba, op. a.) su mogli posjedovati klub, ali on nikad nije bio njihov. On je naš. Stoga, ako je u  subotu možda i bila naša posljednja utakmica, svejedno ne smijemo pognuti glave u žalovanju, nego ih ponosno uzdignuti, jer su navijači klubova poput Darlingtona ono što čini nogomet onim što on u suštini jest. Vjerojatno se i taj navijač tamo sredinom devedesetih nadao da će se proboj u prvi razred nogometa konačno obistiniti, no sigurno je da će on biti jedan od onih koji će obnoviti Darlington, kao što se već dogodilo čitavom nizu engleskih klubova, jer navijači poput njega ne bježe kao što to čine bogati vlasnici. A to je, molit ću lijepo, najvažnija tradicija koju neki klub može imati. Svaka čast trofejima, reprezentativcima ili drugim legendama - najveće su legende oni koji ne odustaju. Ako City doživi i ovakav slom, neka im navijači makar na trenutak osjete ono što svi navijači svih svjetskih klubova žele.



Autor: Laslo