Time to say goodbye...

Mnoga istraživanja kažu kako je u cijelom životu najljepše doba period djetinjstva. Neopterećenost životom i nesputanost realnošću daje nam priliku da maštamo i sanjamo. Daje nam priliku da se vidimo u najboljem svjetlu, da se ne osvrćemo iza sebe i da život živimo punim plućima. Iskreno, hrabro i bez ustručavanja.

Sanjamo svi. Sanjao sam i ja dok sam krpenom loptom farbao zid iznad kreveta. Skauti bi me prepoznali na školskom igralištu i odveli u Englesku, zabio bih milijun golova i bio veći čak i od Gerrarda. Vjerujem da smo slične snove dijelili svi, međutim, s vremenom ljudi uđu u nekakvu kolotečinu, krenu obaveze i 'život' i jednostavno prestanemo sanjati, barem ono što izgleda nedostižno. U snu nastave živjeti samo oni najveći, samo sretnici čiji je san dovoljno jak da su spremni odreći se svega kako nikad ne bi prestali sanjati. U vrijeme najvećih Liverpoolovih uspjeha sanjati je počeo i Steven Gerrard.

gerrard1

U snovima smo obično nezasitni. Potpuno nerealni, želimo sve. No, vjerojatno ni u najluđim snovima Gerrard nije išao toliko daleko. Maštajući o tome kako je biti heroj Anfielda lokalni je dečko samo želio stati uz bok legendama a postao je najveći. Zasjenio je vlastite idole i u očima svakog zaljubljenika crvenih postao besmrtan. Iako uvijek želimo da traje zauvijek, nakon više od 700 utakmica došao je kraj i tom snu. Na kraju je završio u suzama, ali malo je onih koji su sanjali duže, ljepše i s više emocija.

gerrard2

Mi nedovoljno hrabri da nastavimo sanjati modificiramo vlastite snove. Nismo im spremni posvetiti život pa prihvatimo male dijelove, sretni smo i s tim trenucima, sitnicama koje nam se na početku sna čine tako malima.

Djelić svog sna doživio sam prošle subote. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja napokon sam se i ja našao u masi nepoznatih ljudi nekako povezanih himnom 'You'll never walk alone'. Ono na što se nisam pripremio i što sigurno nisam želio je da u trenutku ispunjenja mog sna umire san mog idola, čovjeka koji predstavlja sve zbog čega sam zavolio ovaj klub. Sreću zbog ulaska na Anfield zamijenile su suze a neke trenutke pjevanja himne knedla u grlu zbog koje nije bilo moguće niti otvoriti usta. Plakao sam, priznajem. I nije me sram.

Na terenu ništa novo - tek posljednjih 90 minuta najveće sportske žrtve novije generacije. Razbijena vojska, težak poraz i nedostojan oproštaj od čovjeka koji je zaslužio puno, puno više. Tužan kraj priče o velikanu kojih je sve manje, o ljepoti i jednostavnosti sporta i jačini emocija koje je sposoban prikazati. Kraj priče o srcu, odricanju, hrabrosti i ljubavi - bezuvjetnoj ljubavi.

gerrard3

Gerrardov odlazak spušta zavjesu na kraj jedne ere, na kraj 'mog' Liverpoola i na kraj sna koji je zaslužio drugačiji kraj. Šampanjac i konfete u ovoj priči rezervirani su za druge likove, u tragedijama nema mjesta za romanse. Zato smatram da je jedan od najtežih poraza u klupskoj povijesti na oproštaju najvećeg igrača simbolika kakvu ova priča i zaslužuje, priča o tome koliko je netko spreman žrtvovati da uspjehe pokuša ostvariti tamo gdje je bitno i gdje to srce želi. To je priča o ružnoj ženi koju bezuvjetno i bezrezervno voliš i kojoj si vjeran bez obzira na sve. Priča u kojoj znaš da nema odlaska jer bi iza fasade ostala praznina koju je nemoguće popuniti. Koliko god nerealno bilo, lažeš si da će dogodine biti bolje - još samo jedna sezona, još samo jedna šansa - uvijek na istom mjestu, uvijek za isti klub. Šansa dođe i prođe ali san ostaje - zato što je jedino tu bitno. Znaš da bi drugdje bilo lakše, da bi ih bilo više. Ali bilo bi prazno, nedovoljno. Ovako se najveći igrač kluba oprašta bez trofeja kojeg je najviše želio ali u očima mnogih puno je veći nego što bi bio s 10 titula više. Oprašta se uzdignute glave, kao najveći u klupskoj povijesti.

gerrard4

Iako je mama bacanjem lopti i farbanjem zidova zgazila moje snove, nedostatak većine karakternih osobina koje velikane dijele od smrtnika zgazio bi ih prije ili kasnije. Zato sam sanjao s tobom. 17 godina, 17 propuštenih prilika i 17 sezona punih uspona i padova ali sezona punih emocija kakve ti pokloniti može samo sport. Sanjali smo i lijepe trenutke i Alaves, Olympiakos, West Ham i Istambul ne može nam oduzeti nitko. Plakali smo zajedno i u Ateni i lani, plakali smo i prošle subote.

Pamtiti ću sve tvoje golove, sva uklizivanja i asistencije. Ipak, više od toga pamtiti ću strast, junaštvo i energiju, pamtiti ću da si dao sve da svoj san odsanjaš do kraja. Na žalost, nije išlo ali nitko ti ne može zamjeriti ništa. Ti si Liverpool i razlog si zbog kojeg smo uvijek glavu mogli držati visoko. Tvojim se odlaskom odlomio još jedan veliki komad sna kojeg modificiram godinama. Bez tebe više neće biti isto. Ostavljaš rupu koju je nemoguće popuniti, ne samo u klubu već i u našim srcima.

Hvala ti na svim uspomenama, počašćen sam što sam imao priliku proživljavati tvoj san.

The best there is, the best there was and the best there ever will be. Fuckin' love you mate.

gerrard5

Zbogom, kapetane. Idole. Heroju.

Legendo.



Autor: wewonit5times