Suza "You'll Never Walk Alone"-a

Jedna pjesma mijenjala mi je život...pjesma toliko posebna da zauvijek ostaje u tebi...živiš..dišeš i osjećaš s njome i njezinom unutarnjom snagom. Snagom bezgranične povezanosti, nade i ljubavi. Njeni autori Richard Rodgers i Oscar Hammerstein sigurno nisu mogli vjerovati da će jedna pjesma koja za njih predstavljala tek jednu od stotinu napisanih postati antologijskom i nezaboravnom u nogometnom svijetu. Nisu je pisali za navijače, obični građanski puk, a postala je njihovim simbolom i znakom identiteta...Simbolom neraskidive ljubavi već više od 50 godina koja će trajati u vječnost.

"When you walk through a storm, hold your head up high..." Upravo sam preko TV-a, prije jedne utakmice premier lige, slušao kako Liverpoolovi navijači ponosno i ispunjenog iskrenog srca pjevaju svoju pjesmu vječne privrženosti i odanosti. Te stihove pjevaju kao kolektivni lik i kao da u tim trenucima cijeli svijet staje i odaje počast i poštovanje jednoj pjesmi. Sve me to oduvijek očaravalo, zapravo navijačem Liverpoola postao sam samo zbog tih činjenica, kada sam bio klinac od 10 godina i nisam previše znao o nogometu, no prvoj ljubavi sam ostao vjeran do danas. Znam da klub danas više nije što je nekada bio. Slavna prošlost je ostala i uspomena na sve naslove prvaka zauvijek će klub činiti velikim. No, ipak svi znamo da se od sjećanja ne živi, jer nove generacije i same žele biti svjedocima velikih uspjeha, a ne živjeti od djedovih priča. Svjestan sam da su temelji kluba loše postavljeni i da on još  mnogo godina neće moći parirati bogatim milijarderima, a naslov prvaka još će dugi niz godina ostati nedosanjani san. Naravno srce ne misli tako i uvijek budi nadu u sutra, no objektivna realnost  ipak ima glavnu riječ.

I nakon završetka srednje škole ostao sam  vjernim navijačem, a i oduševila me činjenica što ću moći studirati u Engleskoj u Liverpoolu. Smatrao sam da mi treba nova ispunjenost u životu...Iz dana u dan žudio sam za legendarnim osjećajem "You will never walk alone-a" i prekidanja ljubavi na daljinu..Jer ipak TV ima samo sliku i zvuk koji moraju putovati kako bi smo ih doživljeli, a kada napokon dođu više nisu isti jer osjećaji i emocije ne putuju valovima i ne ulaze u elektroniku. Kada sam došao u Englesku cijelo vrijeme sam u sebi pjevao najdraže riječi "...walk on walk on with hope in your heart..." Prolazio sam kišnim, monotonim ulicama sa pjesmom u mislima, svakim stihom sam se sve više drogirao samopouzdanjem i vjerom u novi život, tako da uopće nisam primjećivao dosadnu i depresivnu okolinu. Cijeli dan od upoznavanja s novim gradom El Doradom, ali ne onim nerazumne pohlepe za materijalnim, nego gradom osjećajnosti...gradom prijateljom u kojem nikad nisi sam, koji ti srdačno pruži ruku i zauvijek te prihvaća.....gradom "golden sky-a", "hope-a" ...obećanim gradom. Sve je bilo idilično od odlasak u novi stan, do raspakiravanja stvari i kasnog odlaska u krevet. Sutradan na faksu upoznao sam Ricka, velikog navijača Liverpoola, ultrasa. Upozorio me da previše ne pričamo o Liverpoolu i dižemo ga u nebesa jer u grupi ima dosta Evertonovih pristalica i mogli bi im ići na živce, tako da sam uglavnom izbjegavao pretjerano govoriti o nogometu.

U subotu se igra veliki gradski derbi, te sam s Rickom i još dvojcom frendova krenuo na tekmu...Bio sam izrazito uzbuđen i pozitivno uznemiren. Ubrzo se oboružani dresovima i šalovima mješamo s mnoštvom drugih nasmijanih navijača...Euforija i  veselje pršte na svakom koraku....Jedan čovjek mi govori da dobro pazim na šal jer je on svetinja visoko uzdignuta u pjesmi, ako ga nemaš nisi pravi navijač i bez njega teško da možeš ući na stadion. Kupujemo karte,kojih fala bogu još ima...Te karte su kao suho zlato i nije ni čudno da su sve Liverpoolove tekme rasprodane.....Radosno dajem nekoliko funti za vjerojatno najbolje potrošen novac u životu, bolji i od mnogih hedonističkih aktivnosti. Ulazimo na stadion..i udišem blaženi zrak jednog hrama nogometa...tijelom mi prolaze trnci...osjećaj je fantastičan...i znam da je to ono što sam čekao od djetinjstva ...nalazimo svoja mjesta i za par trenutaka počinje "You will never walk alone". Iz sveg glasa pjevam, nije mi žao glasnica, a pluća se svakom riječi pune osjećajem utopijske pjesme i poželim nikada izdahnuti i zauvijek zadržati zrak ispjevane pjesme....no već sada znam da sam postao malim dijelom identiteta kluba jer svatko tko jednom istinski zapjeva čarobnu pjesmu...u venama,srcu i mozgu dobiva neizlječivu zarazu. Tekma je sjajna i čini mi se kao da sam u rajskom vrtu Edenu, no Liverpool gubi u sudačkoj nadoknadi sa 2-1 što malo kvari sveopći dojam. Rick mi ubrzo objašnjava kako je klub velik i u porazu, nijedan poraz , pa ni gubitak grada ne može umanjiti njegovu stoljetnu veličinu. Kada se ovako izgubi, tek onda shvaćaš pravi bit, smisao pjesme i naravno da češ je poslušati jer si pjesmu pjevao tisuću puta, a isto toliko puta još je želiš pjevati, jer je ona kao droga u tebi..i nećeš tugovati , a kamoli vrijeđati, omalovažavati klub i igrače jer te pjesma tome naučila....Da uvijek hodaš i hodaš s nadom u bolju budućnost "..walk on walk on with hope in your heart". Pa i kada ta bolja budućnost uporno izostaje i dalje vjeruješ s uzdignutom glavom da će ti se snovi ostvariti "..your dreams be tossed and blown ". I ovaj "never" ima nevjerojatno magičnu moć....njegova moć je u tome što će sve prave navijače vječno vezati uz klub....pa i u onim najtežim trenucima....kada bi mnogi okrenuli glavu...mi nećemo.

Na izlasku iz stadiona je sve bilo posve normalno. Evertonovi navijači su glasni i euforični, no ni Liverpoolovi nimalo ne zaostaju i žele im pokazati da su dostojanstveni, ponosni i veliki u porazu, pa slučajni promatrač ne bi mogao razlikovati navijače pobjeničke i gubitničke  momčadi i učinilo bi mu se da je konačni ishod neodlučen. Pitao sam Ricka gdje bi mogao doznati više o povijesti kluba i on me uputio čovjeku koji radi u gradskoj knjižnici, naočitom starcu koji je već više od 50.godina navijač Liverpoola. Sutradan, rano ujutro krećem prema centru grada, brzo stižem do knjižnice i odmah ugledam običnog starca s naočalama, nije se previše  razlikovao od moga djeda. Pitao me koju knjigu želim posuditi. Odgovaram: "Ako imate nešto o Liverpoolu, ali više bi volio da mi vi nešto ispričate, jer sigurno znate mnogo o povijesti grada i kluba. Iznenadno se nasmiješio: "Sinko, uvijek mi je drago pričati o Liverpoolu, mome klubu, no želiš li me saslušati." Odgovorio sam mu da trenutačno ništa drugo ne bi slušao. Počeo je priču... To mi je bilo nešto najljepše što sam ikada slušao u životu...osjećao sam se dijelom svega...kako proživljam svu povijest....sretne i tužne događaje.. omiljenog kluba...njegova priča i način na koji ju je pričao i izgovarao riječi...bili su kao stvarni ...kao da uspomenama  ponovno oživljava prošlost. Priču je počeo kako se njegova povijest dijeli na razdoblje prije i poslije "You will never walk alone", zato jer je njegova ljubav prema klubu počela kada je i rođena čuvena pjesma na Anfieldu, uz nju je prošao mnogo veselja, ali i tuge...Gledao je njezino djetinjstvo i odrastanje do stjecanja popularnosti kakvu ima danas. Pričao mi je o velikim igračima,legendama kluba  Kenny-u Dalglishu, Rushu, Owenu i Gerrardu...trenerima-Billu Shankly-u, Bobu Paisley-u, najvećem menadžeru kluba koji je osvoji čak 19 trofeja...o vječnom "Merseyside" derbiju...o jednoj velikoj tragediji - stradanju navijača kada se srušila tribina na Hillsboroughu 1989. na utakmici FA kupa protiv Nottingham Forresta, koja je još jače ujedinila klub i navijače....o 18 naslova prvaka Engleske...o zadnjem velikom trofeju ligi prvaka 2005.godine. Dok je pričao prislonio sam ruku na srce i ono nije kucalo uobičajeno, nego u ritmu "..walk on walk on..". Pričao je kako u zadnje vrijeme situacija nije dobra, te da se boji za budućnost, a osobito bol i gorčinu potiče to što naslov prvaka nije osvojen već 21 godinu, a nećemo ga dosanjati ni ove sezone 7. smo u prvenstvu, a nemamo ni kvalitetu i novca u borbi za vrh....ostaje nam samo pjesma...ona je uvijek tu s nama i moramo u nju vjerovati jer ona je Liverpool...i  nitko je ne bi mijenjao ni za što, pa ni za City-eve milijune...jer ova pjesma nema cijene. Sve je izgovorio kao u jednom dahu, dodao je još sam da bi prije smrti volio vidjet kako Liverpool osvaja naslov prvaka, već sam se bio okrenuo kada je odjednom počeo izgovarati riječi Bill Shankly-a: "Želio sam od LIVERPOOLA stvoriti neosvojivi bastion..,Poput Napoleona želio sam pokoriti cijeli prokleti svijet.. Želio sam da LIVERPOOL postane nedodirljiv, razvijati ga dok mu se cijeli nogometni svijet ne nađe pod nogama...", dok je govorio tekle su mu suze...Bio je to najemotivniji prizor kojem sam ikada prisustvovao... Sam sam želio zaplakati, no suzdržao sam se.Srdačno smo se pozdravili i izašao sam na ulicu, prošao parkom i prožimao me osjećaj sretne ispunjenosti..Znao sam da je ovo grad u kojem nikad ne hodaš sam, a sad je kraj mene hodao "You will never walk alone" kao vjeran prijatelj, osmjehnuo sam mu se i pustio suzu. Bila je to suza  "You will never walk alone-a".

Ne postoji savršena priča kojom se može izraziti veličina LIVERPOLA
kao ni ljubav prema klubu
sve ostaje na tome kada zapjevaš YNWA na ANFIELDU



Autor: kerlon