Quo vadis EPL?

Najatraktivnija ili najuzbudljivija liga, najbolji ili najveći igrači, najdojmljiviji navijači i atmosfera na utakmicama neki su od epiteta koji krase prvi razred engleskog klupskog nogometa, a doista bilo bi više nego teško protiviti se ijednome od njih. Možda bi i bilo moguće, no vjerojatno bi takav pokušaj izgledao smiješan, izlišan, a definitivno ne bi urodio uspjehom, kada bi on bio tema ovog napisa. Stoga, dok još imam kakvu takvu čitateljsku pažnju, želim naglasiti da će spomenute odrednice u ovom tekstu biti spominjane samo nuzgredno i da ih se neće dovoditi u pitanje - možda samo koji put u (najblažu moguću) sumnju. Tema ovih redaka će biti moj pokušaj da prodiskutiram i dovedem u pitanje još jednu opisnu odrednicu koja se često ističe u adoracijama upućenim natjecanju u EPL-u, odnosno fama (navodnike staviti po želji) o njezinoj izjednačenosti. Dakle je li EPL doista natjecanje u kojem "svatko može pobijediti svakoga", kako to obično javno nogometno mnijenje tvrdi?

Usprkos svim zamjerkama upućenim statistici nema mi druge nego se poigrati malo brojkama i usporednom analizom s ostalim "top" ligama (+ još ponekom) pokušati postaviti tezu (ne je i apsolutno dokazati - prvi sam spreman promijeniti vlastito mišljenje ukoliko me se argumentima uvjeri u suprotno) da je dosadašnji razvoj Premier League u mnogočemu ovo natjecanje približio onakvoj slici kakvu obično imamo primjerice o nizozemskom, grčkom ili portugalskom ligaškom natjecanju u kojem "svi igraju, no pobjednici su unaprijed poznati". Za početnu godinu ove analize mi nema druge nego uzeti sezonu 1992./93. kada je uveden postojeći format natjecanja i još važnije raspodjele financijskog i inih materijalnih kolača. Kako ću usporedne analize vršiti također uzimajući istu sezonu kao polazišnu točku, mada ta vremenska odrednica nije u svima izazvala takav preokret, a kamo li ekspanziju nogometa u njegovom najširem značenju, netko bi mi to mogao uzeti kao minus, što odmah prihvaćam. I ponavljam, ovo nije, niti pretendira biti ozbiljna studija - samo prijedlog. No, ma koliko nastojao navesti vodu na svoj mlin, neću bježati od svih mogućih zamjerki svom uratku. Ipak, da odmah pokušam obraniti navedeni odabir početne godine analize, činjenica je da u isto vrijeme svoju ekspanziju, poglavito materijalnu i financijsku, doživljava i Liga prvaka - što većinu neengleskih klubova kasnije spominjanih u tekstu dovodi u koliko toliko sličan položaj, kao engleske velikane, pa stoga na neki način i njihove matične lige.

Dakle, kako držim da ne trebam posebno elaborirati činjenicu da je upravo ovaj format EPL-a doveo do uspona istog do međunarodnog statusa naj-naj, trebam smjesta krenuti in medias res. Od spomenute sezone, pa do danas svega četiri kluba su ponijela titulu pobjednika engleskog prvenstva. Pa i nije tako loše, usporedi li se to s primjerice našim dičnim HNL-om ili susjednom škotskom ligom, no u oči upada činjenica da je od 19 takvih sezona 1 klub (naravno Manchester United) osvojio čak 12 titula (dakle 2/3), dva različita dijela Londona su se titulama radovali po tri puta (Chelsea i Arsenal), a Blackburn Roversi su vjerojatno svjetlosnim godinama udaljeni od ponavljanja svog uspjeha iz sad već pomalo davne 1995. A možda nisu ni jedini. Gole bi brojke dakle sugerirale da usprkos "ogromnoj koncentraciji kvalitete i izjednačenosti" United ima više od 60% šansi osvojiti sezonu koja je pred nama. Uzme li se u obzir da čak 19 klubova, makar formalno, dijeli ostalih manje od 40%, EPL više i ne djeluje toliko izjednačeno. "No dobro", reći će mnogi od vas, "a Real i Barcelona? Inter? Bayern? Nisu li oni sigurnija oklada čak i od Rangersa i Celtica?" Brojke i povijest sugeriraju da nije tako. U La Ligi se od spomenute 1992./93. do danas izredalo 5 konačnih pobjednika (uz Real i Barcelonu, u dva navrata Valencia, i po jednom Atletico i Deportivo, koji su kao i Blackburn nakon toga ispadali u niži rang), no u spomenutom razdoblju najuspješniji klub Barcelona ima 9 titula, dakle manje od pola, a razmak u odnosu na drugoplasirani Real je također manji nego li u Unitedovom slučaju (Barca ima +4 u odnosu na Real, a United +9 u odnosu na londonski dvojac). Italija također za isto razdoblje ima 5 prvaka (Milan, Inter, Juventus, Roma i Lazio + jedno prvenstvo bez prvaka), a njihov raspored je još izjednačeniji: rimski dvojac po jednom, Milan 6 puta, Juve i Inter po 5 puta. Razlika kudikamo manja nego i u španjolskom, a kamo li engleskom slučaju. Usprkos neatraktivnosti, u obzir ćemo uzeti i njemačko i francusko prvenstvo, da zaokružimo famoznu peticu. Njemačka nam otkriva 6 prvaka (od 1993.), čiji raspored izgleda ovako: Bayern 10 titula, Borussia Dortmund 4, Werder 2, Stuttgart, Kaiserslautern i Wolfsburg po jednom. Dakle Bayern je na neki način najbliži Unitedu, no i dalje sa statistički nižim (mada realno gledano velikim) šansama za naslov, kao i sa manjim razmakom od prvog pratitelja. Najveću raznolikost, naravno, pokazuje Le Chamiponat s ukupno 9 različitih osvajača. I ovdje jedan klub (Lyon s ukupno 7 i to uzastopnih titula) dominira, jer je ostalih osam raspršeno na osvajače dviju titula (Nantes, Monaco i Bordeaux), te one-title klubove (PSG, Auxerre, Lens, Lille i Marseille + jedno prvenstvo bez prvaka). Ovako sumirani rezultati naravno ne znače da navijači Real Sociedada, Napolija, Schalkea ili Saint-Étiennea imaju išta više razloga za optimizam od onih Evertona, Aston Ville ili čak Liverpoola, no ipak sugeriraju da se ovi potonji varaju kad pobjede svojih klubova nad Unitedom ili Chelseajem drže znakom veće izjednačenosti, nego li je primjerice pobjeda Napolija protiv Milana ili Intera, odnosno Villarreala protiv Barcelone ili Reala. U oba je slučaja vrlo vjerojatno da će poraženi na kraju odnijeti titulu. Prilično je sigurno da pobjednik u tim ogledima neće.

Ono što u engleskom nogometu posebno treba zabrinjavati je stvaranje svojevrsne klike nekolicine većih klubova - tu je posebno grozno što po rezultatima ispada da oni Unitedu služe za ukras - u čije se redove izrazito teško uvući. (Ovo je za posljedicu imalo i narušavanje nekih drugih tradicionalnih odnosa u engleskom nogometu, o čemu više neki drugi put). United od 1993. nije završio plasiran niže od trećeg mjesta, a i to mu se dogodilo svega dvaput, Arsenal je od 1997. uvijek završio među 4 najbolja, a Chelesea je nakon promjenjivih 90-ih, od 2003. i nakon dolaska Abramoviča također uvijek na poziciji koja vodi u LP i to sa samo po jednim 3. i 4. mjestom. Krug velike četvorke, zatvara Liverpool s ukupno 12 plasmana među prva četiri kluba na kraju prvenstva, no bez titule i sa samo dva naslova vice-prvaka. Među zadnja 4 plasmane je ostvarilo još svega 7 klubova, no nekima to nije značilo previše jer je bilo prije sadašnje brojke od 4 engleska predstavnika u LP ostvarene 2002. Već je Abramovičev slučaj pokazao da se ova dominacija može prekinuti samo enormnim novčanim ulaganjima, koja pak s druge strane u titulu mogućeg novaka u vrhu stavljaju Manchester City kao jedini klub koji je mogao nadoknaditi sve one probleme s kojima se zadnje dvije sezone susreće Liverpool (npr. neigranje LP, pa stoga i manja atraktivnost kluba top igračima bilo iz iste ili iz drugih liga) i eventualni pretendent na titulu. No, ostaje dvojbenim pitanje hoće li se na vrhu i moći zadržati. Kako vidimo Liverpool je tu negdje uvijek na rubu, Arsenal zadnjih sezona ( o početku ove da ne govorim) isto kašljuca, a tek treba vidjeti što će biti sa sve starijom momčadi Chelsea. Tako na vrhu ostaje samo United, nad kojim visi samo jedna enigma: je li njihova dominacija plod umijeća Alexa Fergusona (pa će njegovim odlaskom sa scene, s iste otići i United) ili im je poklapanje uvođenja ovakvog (ili sličnog) formata i u EPL i u LP, sa izlaskom njihove mlade generacije omogućila da novčanom ekspanzijom odmaknu ostalim klubovima, te da si, za razliku od Liverpoola, mogu dozvoliti i skupe promašaje u jednakoj mjeri kao i skupa pojačanja? Kako je krenulo, morat ćemo čekati da biologija uradi svoje.

Zaključke ovog teksta ostavljam za eventualnu raspravu, a umjesto toga ponavljam, malo modificirano, nešto što sam jednom napisao u jednom postu na forumu: "Da, Burnley tu i tamo pobjedi United, dok Levante uvijek izgubi od Barcelone. No, konačni ishod je uvijek isti: Burnley i Levante ispadaju, Manchester i Barcelona osvajaju. I to Manchester i češće i lakše."



Autor: Laslo