Nogomet (ni)je igra

Česta je fraza u nogometnom žargonu o nekoj utakmici koja je bila "prava šahovska partija nadmudrivanja" u kojoj je onda jedan majstor (čitaj trener) matirao drugog ili su dogovorili "miroljubivi" remi. Trener kao šahovski majstor je doista na prvu prilično uvjerljiva usporedba i sugerira svu kompleksnost ove predivne igre u kojoj "igraju dvije momčadi s po 11 igrača, a pobjeđuju uvijek Nijemci". Ipak, kao što Nijemci ne pobjeđuju uvijek ni Engleze, a kamo li da uopće pobjeđuju (imaju najviše izgubljenih finala u povijesti), tako ni nogomet, odnosno taktička priprema za isti zapravo ne odgovara šahu. Mislim li ja to da je nogomet doista igra u kojoj, po drugoj, više podcjenjivačkoj verziji, za loptom zapravo trče 22 budale? Ni izdaleka. Ali, treba realno priznati da nogomet vjerojatno nikada nije imao temeljni preduvjet po kojem bismo ga usporedili sa šahom, a osobito to nema danas kada se već u prosincu (!) sa jako velikim postotkom sigurnosti može tvrditi da su poznati prvaci četiriju najjačih klupskih natjecanja. Dakako, postoji mogućnost da Juventus, Barcelona, Manchester United ili Bayern proigraju svoju stečenu prednost, i to ne bi bilo nikakvo preveliko iznenađenje, ali neće biti nikakvo spektakularno čudo ukoliko spomenuta četvorka komotno održi zasad stečenu prednost. Koji je to, dakle, preduvjet prema kojem se nogomet ipak ne može stavljati u istu rečenicu sa šahom? Ravnopravnost. Nekada su Kasparov i Karpov u svoje mitske obračune za naslov svjetskog prvaka ulazili svaki sa po 16 jednako jakih figura. Svaki je imao po 8 pješaka, 2 konja, 2 topa, 2 lovca i kraljevski par (ispričavam se ako tko koristi drugačije nazive) i doista je samo o njihovoj umješnosti ovisilo kakav će partija imati ishod. Mancini i Martinez u svoje partije definitivno ne ulaze s jednako jakim "figurama". Ipak, kako nogomet jest prije svega igra, ima dakako svojih poveznica s nekim drugim "igrama".

Prva koja mi pada na pamet je definitivno bela, dakle igra u kojoj se jasno zna tko ima adute i zvanja, a tko prazne karte. Recimo, tko može poreći da je jučerašnji ogled Atletica i Barcelone izgledao kao partija u kojoj je Simeone uspio odigrati svoju "devetku" (Falcaa), prije nego li je Vilanova krenuo u  seriju koristeći svog "dečka" (Messija), i ostale adute koje je imao u rukama? U obračunu protiv recimo Celte, i "devetka" će biti u njegovim rukama. Ali opet, kako se u beli karte uvijek iznova i iznova miješaju, nije baš vjerojatno da će "dečko" i "devetka" uvijek završiti u rukama jednog te istog kartaša. Dobro, dalo bi se na primjeru Liverpoola filozofirati kako i mi imamo svog "dečka" (Suarez) i "devetku" (Gerrard), no u zadnje vrijeme nikako da dođemo na zvanje, ali ipak, kao što je nemoguće uvijek dobiti mogućnost zvanja na jake karte jednako je tako nemoguće da nekoga ta prilika uvijek i zaobilazi.

Možda je stoga Rodgersa, Fergusona, Mancinija, Wengera, Beniteza i ostalu ekipu kockara za premierligaškim zelenim stolom najprikladnije opisati kao igrače remija koji u svojim rukama drže gomilu karata koje mogu biti nominalno jake ili slabe, ali tek kad se stave u neki niz ili skupinu onda nešto vrijede. Recimo u kontekstu stalnih mantranja o Unitedu koji je iz godine u godinu "sve slabiji, s kadrom sve tanjim po pitanju kvalitete" Ferguson bi se mogao doimati kao da u kartama drži neke tamo "osmice", "četvorke", "trice" (i kučine) ali ih uporno uspijeva povezati u skale i skupine, uz pomoć po kojeg džokera (recimo RVP-a) skupiti potrebno "otvaranje" od 51 boda, a onda mudro slaže karte do kraja i osigurava si konačan izlazak. Čovjek očito zna odbaciti suvišne karte i čuvati one prave dok ih ne složi u potreban niz. Mancini je pak prošle sezone uspio sa svojim kraljevima i asovima odigrati hand u zadnjoj ruci, no ove godine je očito negdje pogrešno čuvao karte. Wenger očito ima neku maniju toga da mora izaći samo sa herčevima, pa onda odbacuje pikove i trefove i kad bi mu mogli biti od koristi, Benitez još pokušava shvatiti što je sa svojim (sada njegovim) kartama htio odigrati di Matteo, dok se kod Rodgersa sve više postavlja pitanje da nije možda još uvijek u primisli da igra bridž. Ne želim biti strog prema njemu, stoga bih više želio ovom prilikom promotriti kakve to on karte trenutačno ima u rukama.

Kako znamo iz svakodnevnog iskustva s foruma gotovo da ne postoji nijedan naš igrač oko kojeg bi postojao neki općeforumski konsenzus oko razine njegovih kvaliteta. Možda je to Suarez kao naš (jedini?) joker i Downing kao "dvica kare". Suarez doista ove godine figurira kao naš joker, jer njegovi golovi koji nam donose bodove doista podsjećaju na uspješno krpanje rupa s jokerom u potrebi otvaranja, a kad se i on utopi u opće sivilo naših karata, lako ga je opravdati time da ga se "i nije imalo gdje staviti" - tj. da nije imao s kim igrati. Nije mi namjera sada davati još jedan prilog razglabanju oko toga jesmo li momčad "super igrača kojima samo nedostaju jedna ili dvije ekstra klase da ostvarimo svoj top-4 potencijal" ili smo "nakupina poluigrača sumnjive kvalitete kojima predstoji svijetla budućnost u Championshipu". Primjerice bio Henderson "kraljica" (igrač ogromnog potencijala koji će biti jedan od naših stupova u bliskoj budućnosti) ili "trica" (bezmudi, preplaćeni Englez koji bi teško predstavljao pojačanje i Wiganu, a kamo li nama), u oba slučaja je očito da ga se (još) ne može nigdje uklopiti i iskoristiti ga na najbolji mogući način (upozoravam ovdje da Ferguson neosporno uspijeva i s "tricama" i "osmicama" odigravati i handove). Mislim ipak da se možemo složiti s time da nam očigledno treba još povlačenja karata, njihovog preslagivanja i konzistentnijeg uparivanja da bismo dobili komotno otvaranje i još komotniji izlazak.

Nažalost, ovdje i prestaju poveznice s kartanjem. Nemoguće je naime reći da je Rodgers jedini odgovoran za podizanje krivih (slabih) karata, jer u nogometu, za razliku od remija, značajnu ulogu ipak ima i novac, a pri tom slijedim misao svih onih forumaša koji govore o tome da nam je potrebno neko jače ulaganje (bez prodavanja), čak i nekoliko njih, pa da naš kupus od trojki, devetki, kraljeva i jokera dobije neku smislenu cjelinu. U tom konkretnom slučaju FSG očito igra svoju igru "Čovječe ne ljuti se" ali mi novce nemamo namjeru dati. Ostaje nam se nadati da će Rodgers uspjeti odigrati neku smjelu kombinaciju koja će donijeti uspjeh, ali čeka nas još puno potezanja i odbacivanja karata.

Autor: Laslo