Muke s poviješću vol. 2 – Herojsko doba

Povijest, što nije teško zaključiti, kao riječ ima isti korijen kao i pripovijest - riječ je, dakle, o naraciji kojom se pokušava dati zaokružena cjelina koja bi trebala dati odgovor na pitanje, kako je to jedan od utemeljitelja modernog historiografskog ceha Leopold Ranke rekao: kako se nešto doista dogodilo. U nekoj pojednostavljenoj verziji, ovakvo pripovijedanje bi se svelo na opširan odgovor na pitanja tko je učinio što, gdje, kada i kako, te u konačnici zašto. Svi prigovori koji dolaze onome što se zove službena povijest, obično i proizlaze iz neslaganja oko ovoga zašto koje dobrim dijelom zapravo nastoji dati interpretaciju u okvirima suvremenosti, odnosno onih kojima neki događaj treba legitimirati neku njihovu društvenu, političku ili kulturnu potrebu. Konkretnije, u nekoj  zamišljenoj raspravi između, primjerice hrvatske i srpske strane oko događaja u Vukovaru 18. studenog 1991. i jedni i drugi će se složiti oko toga da su (tko) jedinice JNA i dobrovoljačkih grupa (što) stekle nadzor (kada) 18. XI. 1991. (gdje) nad područjem Vukovara (kako) nakon dugotrajnih oštrih borbi sa snagama HV-a i ostalih postrojbi hrvatskog predznaka. Dakako, odgovor na pitanje zašto, odnosno interpretacija tih događaja ići će u dva potpuno oprečna smjera pa će za srpsku stranu to predstavljati "oslobođenje grada od nelegitimnih secesionističkih snaga", odnosno u hrvatskoj interpretaciji riječ je o "okupaciji hrvatskog teritorija u pokušaju gušenja hrvatske samostalnosti." U oba sam slučaja namjerno izbjegao vrijednosne epitete ("zločinački", "genocidni", "fašistički"...) koje u slobodnijim interpretacijama obje strane neštedimice dijele jedna drugoj, upravo zato što se (koliko je to izvedivo) objektivne postavke ranije iznesene mogu braniti i biti uzimane u obzir u kontekstualiziranju opisanog povijesnog događaja.

Upravo ova okolnost da povijest kao skup znanja o prošlosti igra važnu ulogu za one koji žive danas i dovodi do njezine popularnosti u smislu kako sam je prošli put objasnio, dakle da se poviješću, na ovoj ili onoj razini vole baviti svi, zato što svi misle da sve znaju. Interes ljudskog roda za prošlost, odnosno uopće postojanje kategorije vremena tipična je karakteristika upravo ove biološke vrste, a čak i unutar nje bi se mogla - ma koliko to nezahvalno bilo - koristiti kao svojevrstan pokazatelj stupnja civiliziranosti. Što je on niži to je i povijesno znanje uže i manje pouzdano jer se svodi u ono što se obično zove mitovi i legende.

Za razliku od ostalih znanstvenika čiji "proizvodi" kod ciljanih "konzumenata" imaju uvijek identičan način uporabe, povjesničari su dijelom i sami odgovorni za manipuliranje koje se događa njihovim radom (mada se nazivom "povjesničara" dakako kite i mnogi manipulatori najgore vrste) jer je uostalom moderna historiografija i nastala kao dio složenog procesa kojim je trebalo ljude uvjeriti u neke zadane istine. Konkretnije, historiografija - koja postoji od ranije - svoj je "bum" doživjela u prvoj polovici XIX. st. kada je procvatom nacionalizma davala odgovore na pitanja "tko smo Mi - Narod?" odnosno "otkuda dolazimo" i "kamo idemo?" Možda i ne uvijek po volji ondašnjih povjesničara, a osobito ne po volji današnjih, svi ti veliki narativi nacionalne povijesti su izgledali prilično slično: neka Nacija-junak (tj. ona o kojoj se piše) je nekada imala svoje herojsko doba koje su potom dokinule obično neke "sile-zla", a sada se od potomaka očekuje da Naciju-junaka vrate na položaj koji joj pripada.

U takvim okvirima nije neobično što se kod običnih ljudi razvila svojevrsna zaljubljenost u idiličnu sliku takve zamišljene Nacije kojoj je, eto, pojedinac imao neizmjernu sreću i naklonost Providnosti pripadati. Jesam li jedini kojem je upravo zazvonilo: "O Bože hvala Ti, kaj purgeri smo mi?" ili jesam li jedini koji se odmah sjeti koliko su puta članovi ovog foruma pisali rečenice tipa: "Ali upravo je to ono što čini ovaj klub posebnim, a navijanje za njega privilegijom kakvu navijači drugih klubova ne mogu osjetiti." Prekrasno rečeno, ali je li istinito?

S jedne strane, dakako, jest. Voljeti svoju vlastitu pripadnost nekoj (u ovom slučaju navijačkoj) skupini (dakako, ne organiziranoj) i bezuvjetan ponos na njezine simbole samo po sebi nije ni najmanje sporna ili loša stvar, čak i sa svom primjesom oholosti koja ide uz nju. S druge, pak, strane nije li u najmanju ruku promašeno drugima osporavati mogućnost posjedovanja istog intenziteta privrženosti kakav priznajemo sebi? Spomenuti veliki narativ u primjeni upravo karakterizira posvemašnja odsutnost empatije za drugog, čak i na tako banalnim primjerima kakav je ovaj koji slijedi. Ogromna većina Hrvata neće u idućoj rečenici primijetiti ništa sporno: "Povijesne okolnosti su Hrvatsku smjestile na razmeđu nekoliko velikih civilizacija i time ovaj mali, ali ponosan narod učinile posebnim u njegovom geopolitičkom položaju." Primjer te civilizacijske razmeđe je svakako konfesionalna razlika jer s Hrvatskom prestaje tradicionalno područje zapadne varijante kršćanstva. Ono što pak svima ispada iz vidokruga je da upravo postojanje onog "Drugog" (shodno tome i nužno različitog - uzmimo ovdje kao primjer pravoslavne Srbe) jamči tu našu postavku o posebnosti, ali je u isto vrijeme i potire. Naime, obrne li se situacija, vidljivo je da priča o razmeđu civilizacija vrijedi i za Srbe. Još je vidljivije da i u njihovom slučaju postoji identično previđanje Hrvata kao jednako-vrijedno posebnih, a kroničnu glupost jednih i drugih, odnosno uopće promašenost teza o nekakvoj jedinstvenosti civilizacijskih položaja potvrđuje činjenica što osim Portugalaca, Velšana i Danaca u Europi zapravo i nema naroda koji u svom neposrednom susjedstvu ne bi imao jednakobrojne ili čak i brojnije pripadnike neke druge konfesije. Ali, time se romantičari obično ne vole zamarati.

Kako je nacionalni romantizam danas passe (ili još na svojevrstan način politički nekorektan), duhovna potreba za istim se nedvojbeno preselila u nogomet. Naime, neograničeni je broj primjera gdje se tradicija retrogradno stvara ili po potrebi izmišlja, a ono što je najvažnije gorljivo brani. Ono što mene osobno obično najviše zgrane je spremnost da se u nekakvu tradiciju slijepo vjeruje čak i kada je dovoljnim grebanjem po površini lako zaključiti sve brojne rupe u istoj. Najbolji primjer (ili barem onaj u koji vjerujem da sam najbolje upućen) je definitivno zagrebački Dinamo i tu čak ne ciljam na nerazjašnjeni broj godina tog kluba. Pitanje godina je odličan pokazatelj koliko se u nekim glavama pojam "starost" izjednačuje sa "vrijednošću", gdje nije toliko indikativno nastojanje nekih ljudi iz redova Dinama da izgrade "stariji" klub, koliko je znakovito nastojanje nekih ljudi iz redova Hajduka da po svaku cijenu to ospore, premda taj famozni i na kraju (privremeno?) usvojeni datum osnivanja Dinamu ne donosi nikakvu realnu ili opipljivu beneficiju, a k tome čak i izjednačavanjem godina Hajduk i dalje ostaje stariji oko dva mjeseca.

Meni je ipak kod Dinama zanimljiviji drugi mit, a to je onaj o "prokletstvu euro-proljeća". Dakle, kako je svakome dobro poznato Dinamo je 1970. godine u četvrtfinalu Kupa pobjednika kupova ispao od Schalkea i to je do danas ostala posljednja utakmica maksimirskih Modrih igrana u doba šafrana i visibaba. Svako kasnije ispadanje otada do danas praćeno je uvijek jednim te istim katastrofičnim pričama o "prokletstvu koje se nastavlja", "još jednoj propuštenoj prilici generacije" i "dokazu duhova koji drmaju maksimirskim hodnicima." Tek se posljednjih godina stidljivo povremeno potegne i (prilično realna) tvrdnja da i prolazak u to famozno proljeće ni na koji način ne bi bio garancija redovitog ponavljanja tog rezultata i u budućnosti (a o višim aspiracijama da i ne govorimo), ali još nisam naišao na (dakako, medijski) stav da je cijela ta priča o "prokletstvu" jedna velika laž i konstrukcija koja smjera prikazivanju Dinama kao kluba koji je u europskim okvirima (makar bio) značajniji nego što jest. Naime, samo to spominjanje "prokletstva" za sobom implicira i misao kao da su Modri prije te utakmice sa Schalekom u najmanju ruku igrali 8 četvrtfinala, 6 polufinala i 5 finala euro-kupova, pa je, tobože, krajnje neobično što im to već 40 godina ne polazi za rukom. Premda UEFA priznaje Kup velesajamskih gradova kao preteču Kupa UEFA-e/Eurolige, ne priznaje i rezultate ostvarene u tom natjecanju. A konstrukciju prošlosti možda najbolje ilustrira neizbježan opis koji je išao u svim medijskim krugovima navijački naklonjenim modroj boji prilikom obljetnice osvajanja tog natjecanja, a koji je mlađim navijačima trebao objasniti kako je "Leeds u to doba bio ono što je Manchester United danas." To bi očito trebalo sugerirati kako bi "skidanjem uroka" Dinamo danas uredno šamarao i United i ostale engleske velikane, samo ima jedna mala kvaka. Tadašnja generacija Leedsa je neosporno najveća u povijesti tog kluba, no i ona je u razdoblju od deset godina osvojila "samo" 2 titule engleskog prvaka, što ipak nije mjerljivo s uspjesima današnjeg Uniteda. Možda nije svima ugodna, ali teško je osporljiva činjenica da je upravo ovaj Dinamo posljednjih desetak godina u europskim okvirima gledano najkonstantnija hrvatska momčad uopće. E sad što ti rezultati ne odgovaraju idilično zamišljenoj povijesti problem je onih (a to je nažalost velika većina hrvatske nogometne javnosti) koji se vole zavaravati da smo "nekada bili nešto." Nismo.

S druge, pak, strane pridjevak slavni uz prošlost Liverpoola doista ne treba navodnike, ne dozvoljava sumnju i ne izaziva podsmijeh, osim ukoliko se ne želi aludirati na činjenicu da nam je (trenutačno) samo prošlost slavna. Ipak, obzirom da je riječ o narativu i u njemu se mogu naći kojekakve rupice koje mi daju prostora da ih malo pretresem.

Zadivljujuća je činjenica da još nisam susreo nekog mlađeg navijača Liverpoola s ovih prostora, a koji bi otvoreno priznao da za Redse navija zbog onog što se dogodilo (uistinu) epske istambulske noći. Valjda iz straha da ne ispadne glory-hunter. Sasvim nepotrebno, jer na kraju krajeva koji to navijač našeg kluba neće u nekoj određenoj prilici (osobito prepirci s protivničkim navijačima) reći da je "Liverpool još uvijek najtrofejniji engleski klub"? A zabrinjavajuća je činjenica da se i po našem forumu sve češće povlači toliko mi odiozna riječ "prokletstvo" koje nas prati već 20 i kusur godina. Opet i u ovom slučaju u kontekstu cijeloga teksta, neodvojiva je pomisao da se tim "prokletstvom" želi sugerirati da u engleskom nogometu trenutačno vladaju nekakvi neprirodni odnosi jer nema nas u naslovnim ulogama, a to nije i zbog naših pogrešaka ili promašaja, nego eto, zbog igre neke babe vračare koju je Ferguson doveo s nekog od škotskih otočića. Čak i ako se ne povlači riječ "prokletstvo" česte su rečenice kojima se nezadovoljstvo nekom našom utakmicom, dovedenim igračem ili postupkom bilo koga u klubu izražava rečenicama tipa: "Na što smo spali!" U redu, prihvaćam da smo definitivno "spali" s nekih viših standarda, ali kako se to dogodilo? I još važnije, jesmo li jedini?

Bilo bi zanimljivo provesti istraživanje navijačkog mnijenja oko toga je li Bill Shankly bio a) tvorac velikog i moćnog Liverpoola ili b) onaj koji je vratio staru slavu? Naime, toliko puta spominjano "prokletstvo" za sobom povlači i (neizgovorenu) misao kako je Liverpool sve do 1990. konstantno bio velik klub s možda tek jednim kratkim hijatusom uoči Shanklyjevog dolaska u klub. Premda ni na koji način ne želim osporiti važnost i veličinu brojke od 18 titula, ne mogu pobjeći od misli da one u okvirima više od 120 godina postojanja natjecanja i ne izgledaju kao nekakva jedinstvena konstantnost, osobito kad se zna da je njih 11 osvojeno u razmaku manjem od 20 godina tijekom slavnih 70-ih i 80-ih. Evo malo gole statistike: osvajanjem četvrte titule 1923. Liverpool je po broju titula bio na 3. mjestu u ukupnom obimu istih (i to iza Aston Ville i Sunderlanda za koje bi se danas, valjda, također mlađim navijačima "trebalo pojasniti kako su oni onda bili ono što je United danas"). Peta titula 1947. nas je ostavljala na tom trećem mjestu, ali njega smo sada dijelili s još dva (iz današnje perspektive ipak uglednija) kluba: Evertonom i Arsenalom. Šestim naslovom 1964. smo se konačno izjednačili s Aston Villom i Sunderlandom (koje je onda već debelo pratilo njihovo "prokletstvo"), ali to je još uvijek bilo dovoljno tek za diobu 2. mjesta na listi najtrofejnijih i to ne samo sa spomenutim dvojcem nego i gradskim rivalima, a već od iduće sezone i Unitedom, dok je tada prednjačio Arsenal, koji je preteknut tek 1976. kada su Redsi postali naj-naj što su (u domaćim okvirima) zadržali sve do 2011. kada je United neminovnim osvajanjem 19. titule "skinuo taj pritisak s naših leđa" pa smo valjda automatski trebali bez tog "pritiska" doživjeti silan uspon - što je još jedna od niza nogometnih floskula.

O tome ponavlja li se povijest ili ne pisat ću u jednom od idućih nastavaka, ali nedavno smo svi bili svjedoci jednog takvog pokušaja. U klub se vratio Kenny Dalglish i Anfieldom su zapuhali "dobro poznati novi/stari vjetrovi" koji su nam u vidu "dobrih starih vremena" donijeli toliko puta prežvakane transfere Downinga, Carrolla i(li) Adama. A da ne bude dvojbe, potpisnik ovih redova je i tada, kao i danas bio uvjeren da im je jedna (naravno, ne i jedina) od vrlo važnih preporuka bila britanska putovnica. To što su good old times puna Engleza, Iraca i Škota bila u doba prije Bosmana, prije europskih propisa o radnim dozvolama nije se tada smjelo baš previše direktno reći jer na klupi je sjedio King, kojem se još manje smjela spočitnuti okolnost da je desetak godina proveo u priličnoj trenerskoj hibernaciji. Sve to tada nije bilo važno, jer je Povijest na velika vrata ušetala na Anfield. Iskreno moram priznati da mi je tada doista povremeno bilo dirljivo čitati postove sadržaja tipa: "Oh, kako je dobro vidjeti Te (Kennyja naravno) opet!", ali više puta sam se morao zapitati je li baš kod svih potpisnika tih redova bio opravdan ovaj "opet!" Zar smo Ga svi zapamtili od ranije?

Ovaj postupak lišenosti kritike ili "uljepšavanja" prošlosti prešućivanjem, nije neuobičajen u povijesti kao znanosti, odnosno onom njenom dijelu koji se prezentira široj javnosti. Ne sumnjam da svi znaju da je junak rata protiv "kletih dušmana" Mađara ban Jelačić umro "od nemile bolesti", međutim nisam baš uvjeren kako je svima poznato da je bila riječ o sifilisu. Nije, naime, tako lako povezati junaštvo na bojnom polju s ganjanjem "animir-dama" po mađarskim stepama od kojih je jedna ostavila "suvenir" koji je Jelačića koštao preuranjenog odlaska na drugi svijet.

Zbog bremena povijesti i u ovako dugom tekstu potreban mi je ovaj pasus u kojem se "moram" opravdati da nisam protivnik ni Dalglisha ni britanskih igrača - protivnik sam samo i isključivo pomisli, a osobito pokušaja da se kopiranjem rješenja iz povijesti mogu riješiti problemi iz sadašnjosti. Povijest doista jest učiteljica života, ali njezine lekcije više smjeraju tome da se ne ponove pogreške. Dalglish kao "sedmica" i igrač-menadžer nikako nije bio pogreška. Kao Hodgsonov nasljednik je to bio. Ne svojom krivnjom, nego našom. Čudilo me da se u tadašnjim branjenjima njegovog menadžerskog CV-a ispuštalo osvajanje titule vice-prvaka s Newcastleom, što je prije njega uspjelo i još jednoj našoj legendi Kevinu Keeganu. Na taj je način Newcastle (dobrim dijelom zahvaljujući i baš Liverpoolu) ostao na svoje četiri titule osvojene u razdoblju 1904-1927. kada nije imao menadžera nego je momčad sastavljao Selection committee. Tko smatra da bi to bilo rješenje za Newcastleovo "prokletstvo" danas?

Važnu ulogu u konstruktu herojskog doba igraju i "sveta mjesta." Magični fluid i danas zrači za Engleze iz Hastingsa, za Nijemce sa Lechfelda, za Srbe s Kosova, za Španjolce iz Las Navas de Tolose. Grke još uvijek magično privlači Carigrad, kao i Armence Diyarbakir. Tamo su živjeli heroji, za ta su mjesta umirale generacije, a do danas srca njihovih potomaka zatitraju, a lica se ozare ponosom na sam spomen tih mjesta. Tako je i s Anfieldom. Atmosfera je na njemu "neponovljiva", "ne postoji nigdje drugdje", itd. itd. Navezanost na bilo koje mjesto je također potpuno razumljiva, pa mi ni ovom prilikom nije na pameti negirati posebnost Anfielda, ali budimo realni: definitivno nije riječ o nekakvom arhitektonskom remek-djelu, još manje je slučaj o tome da je stadion izvoran kakav je uvijek bio pa da se na njemu ne bi smjeli vršiti nikakvi zahvati, a atmosferu ne čine sjedalice niti njihov raspored, nego ljudi. Renoviranje ili preseljenje na drugu lokaciju je nužno prihvatiti osobito jer se pokazuje da je i nedostatan kapacitet jedan od činitelja našeg zaostajanja za onima koji se šepure na mjestu "koje nama pripada." Ni YNWA nije dio našeg identiteta kroz cijelu povijest, pa je opet postala njegov neizostavni dio. To može postati i obnovljeni Anfield, kao i potpuno novi stadion.

Kažu da su oni koji ne pamte svoju (podrazumijeva se slavnu) prošlost, osuđeni da je ponavljaju. Mi izgleda našu pamtimo i predobro, pa nam zato sadašnjost toliko odudara od nje.



Autor: Laslo