Muke s poviješću, vol. 1

Kada je početkom milenija krenula detuđmanizacija (štogod se pod tim pojmom krilo) jedan od njezinih medijskih lučonoša je bio zagrebački dnevni list koji - kako mu ime kaže - izlazi ujutro (kada izlazi i njihov glavni konkurent, paradoksalno obzirom na vlastito ime), a jedno od oštrijih pera bio je autor "Ovaca od gipsa", wannabe književnik, wannabe filmski kritičar, a osobito wannabe kritičar svega i svačega što mu dođe pod tipkovnicu. (Namjerno izostavljam njegovo ime, osobito u kontekstu nedavnog, najblaže rečeno degutantnog napada na jednu od rijetkih preostalih istinskih književnih veličina ovog prostora - Slobodana Novaka). Dotični i dalje ima prostor za svoja piskaranja i lagao bih kada bih rekao da s vremena na vrijeme ne pročitam neki od njegovih uradaka, a još bi veća bila laž tvrditi da ne zna pisati. Nedavno je u ediciji njegove novinske kuće izašla kompilacija njegovih kolumni objavljenih u posljednjih 10-ak godina koju sam kupio ponajviše tražeći prvu koju sam pročitao, a koja mi se do danas urezala u sjećanje - nažalost nije je bilo, a mrežna pretraga je dala još manje rezultata. Bilo je to, kako rekoh netom nakon što smo kao društvo izašli iz nekakvog mraka (kojem ću se još vratiti), pa nas je kao nejako čedo trebalo postaviti na noge i odrediti nam što i kako misliti.

Prva je faza odgoja, kako svi znamo, jako često upućivanje na ono što se ne smije i ono što ne valja, a u duhu je naše povijesti i tradicije sklonost pokušajima nadilaženja neposredne prošlosti - obično pljuvanjem na istu. Sveti gral se tada zvao Europska Unija, očekivano je skoro priključenje i opći procvat svega, ali je trebalo svući staro odijelo i stvoriti novog čovjeka po mjeri modernih datosti. Kako bolje uvjeriti istog u potrebu presvlačenja kože, nego žestokom kritikom svega zatečenoga. Tako je i Dotičnik u toj svojoj kolumni nakon koje sam počeo - ne baš detaljno, ali ipak - pratiti njegov rad, upozorio na svojevrsni primitivizam i zaostalost građanina Ove zemlje (što je zamijenilo kolektivne odrednice Hrvati, odnosno drugovi i drugarice koje su kolale u dva prethodna mračna perioda): naime upravo se održavao Tour de France, a Dotičnika je zgranulo koliko mali medijski prostor dobiva spomenuti događaj, a upravo ga je frapiralo i bacalo u tešku depresiju što obične građane peplon nije zanimao ni u kojoj mjeri. Dakako slijedio je uobičajeni didaktičko-metodički postupak: biciklizam je strahovito popularan šport u razvijenim uzor-zemljama kakve su Francuska, Belgija, Velika Britanija, pa čak i Njemačka (ugledanje u posljednju baš i nije bilo toliko popularno jer su se od 90-ih u Zagrebu kočoperile ulice Savezne Republike Njemačke i Hansa Dietricha Genschera, ali se već tada znalo tko drma žuđenom Unijom, a kancelarom je ionako bio triput razvedeni Schröder, a ministrom vanjskih poslova katolički apostat, peterostruko razvedeni Joschka Fischer), ali eto, građani Ove zemlje su još sirovi i primitivni, pa čak i u tako benignoj stvari kao što je šport. Tko je kriv? Onaj društveni fenomen koji, prema Dotičniku, budi najniže strasti (poput primjerice šovinizma, pa i fašizma), kontaminira mlade glave pozivanjima na kolektivnu odanost određenoj ideji (a pojedinac je sve), a praćen je fizičkim nasiljem, alkoholizmom i općenito posvemašnjom nekulturom, nedostojan uljuđenih građanskih društava kakvo želimo biti - riječ dakako o nogometu. Dotičnika pri tom ni najmanje nije smetalo što je riječ o igri koja je nastala u Engleskoj, Nijemci su u tom trenutku bili povijesno kudikamo najuspješnija europska nacija, Francuzi su imali svoju zlatnu generaciju europskih i svjetskih prvaka, a bilo kakvo istraživanje bi pokazalo da bez obzira na doista nepobitnu popularnost biciklizma u svakoj od tih zemalja, nogomet ipak biva i ostaje neosporni broj 1.

Trebalo je ipak savladati taj prevladani, ali još neuništeni mrak, pa je kolumna, vjerujem ipak imala učinak koji joj je namijenjen: nabijanja kompleksa kojim će se opravdati neuspjesi koji nas kao društvo čekaju. Kroz našu povijest smo se već i navikli da stalno izlazimo iz jednog mraka u drugi: tako smo 1918. napustili austrougarsku tamnicu naroda, da bi se obreli u Kraljevini S(rbin) H(oće) S(ve)  odnosno S(amo) H(rvat) S(meta) - ovisno o interpretaciji, a ni zrake svijetlosti nam nisu pružile ni NDH, kao ni DFJ/FNRJ/SFRJ, pa eto ni neovisna RH, a opće je poznato da se i EU nalazi on the dark side i sile i mjeseca.

Kada bih želio, već bih s ovih nekoliko posljednjih rečenica mogao pokrenuti lanac rasprava, svađa i prepucavanja, no i ovom su mi prilikom (vjerovali ili ne) ipak prvenstveno na pameti nogometne teme. Pa koje veze sve ovo ima s nogometom? Upravo u uzrocima zbog kojih bi rasprava o stanju Hrvatske (ili Ove zemlje kome je tako draže) tijekom A-U, SFRJ ili budućeg EU perioda izazvala sveopće i konfliktno sudjelovanje, što se ne bi dogodilo u raspravama oko agregatnog stanja primjerice žive na određenim temperaturama. Povijest naime spada u onaj korpus znanja o kojem svi sve znaju (ili barem većinu toga) i stoga se osjećaju pozvanima svoje (ne)znanje javno iznijeti (pa i naturiti ako treba), dok kod primjerice fizike ili kemije to nije slučaj. Osim toga povijest pruža mogućnost za razglabanja o različitim teorijama i varijantama: u posljednje vrijeme dosta su popularne rasprave oko toga je li nacistička Njemačka ipak mogla dobiti rat čak i nakon Staljingrada i ostalih poraza. Na bilo kojem audiovizualnom mediju (o pisanim da ne govorim) u svako doba dana znatiželjnik može naići na priče o njemačkoj atomskoj bombi koja tek što nije bila stvorena, čudesnim letjelicama, tenkovima, topovima, avionima, raketama… ovog ili onog dometa, kalibra ili tonaže, o briljantnom taktičkom planu ovog ili onog generala koji je austrijski kaplar spriječio. Sofisticiraniji su primjeri filmovi kao Zeitgeist ili Da Vincijev kod u kojima se u sat i po vremena izvlačenjem iz konteksta nekoliko milenija ljudske prošlosti upakira u primamljiv proizvod, sve začini s podosta jednako tako površno odabrane antropologije, teologije, etnologije i još nekih znanosti, a onda profesionalni povjesničari muku moraju mučiti da takve simplificirane teorije osporavaju. (Opet namjerno izbjegavam neke mitove iz novije hrvatske povijesti, na kojima bih kudikamo lakše poentirao, ali i zamaglio osnovnu bit ovog uratka). Koliko je povijest "lagana" dokazuje i to da u našem medijskom prostoru uglavnom isti ljudi raspravljaju i o tako složenim temama kao što su odnosi dviju Koreja, sukob na Bliskom Istoku, "proljeća" u arapskim zemljama, Nagorno-Karabah gdje nastupaju toliko uvjerljivo kao da govore sve te jezike, čitaju lokalnu literaturu i štampu, a s lokalnim vođama imaju direktnu satelitsku liniju. I ne zavaravajmo se, uvjerljivi su nam baš zato što smo i sami upućeni (tj. vjerujemo da smo upućeni) u sve te i čitav niz drugih problema. Tko je taj koji će priznati da ne zna zbog čega je izbio Američki građanski rat, kako je kolonizirana Južna Amerika, kako su Osmanlije lijevali topove i zašto se pobunio Luther? Agregatno stanje i ine karakteristike žive su ipak kudikamo uža tema: tu je svakom neupućenom lako priznati: "Nemam pojma!"

Upravo ova okolnost da je povijest tobože lagana, glavna je poveznica s nogometom. Riječ je naime o igri o kojoj isto svi sve znamo, u kojoj je prilično jednostavno uživljavanje u ulogu bilo igrača, bilo trenera, bilo klupskog predsjednika, a potom pametovanje kome je trebalo dodati, koju je postavu trebalo izvesti, te kojeg je igrača trebalo dovesti. Ovakav je stav odličan svakodnevni odraz našao u računalnim igricama. Tako imamo horde virtualnih menadžera koji sa bilo kojim klubom osvajaju bilo koji trofej, a njihov je broj jednak broju virtualnih feldmaršala, generala, kraljeva i ostalih velikana koji dovršavaju ono što Cezar, Justinijan, Džingis-kan, Sulejman Veličanstveni, Napoleon ili Hitler nisu stigli postići. U tom kontekstu nije nimalo neobično što smo danas, manje nego ikada prije svjesni toga da povijest ili nogomet doista spadaju u stvari koje nas vrlo mnogo poznaje, ali nas vrlo malo dobro zna. Šport kao takav doista pruža mogućnost svakome da pametuje o bilo čemu, međutim i površnim uvidom u internetske rasprave o primjerice košarci, rukometu, hokeju ili vaterpolu uočljivo je da: pod (a) ove rasprave ipak obuhvaćaju kudikamo manji broj ljudi nego nogomet, a pod (b) žučljive rasprave uglavnom ostaju vezane uz klasične navijačke strasti (primjerice je li bolji Kobe ili LBJ). Na kraju krajeva uza svu popularnost koju rukomet posljednjih desetak godina ima u Lijepoj Našoj, a koja je shodno tome dovela do porasta "stručnjaka" svih boja,  pogled na školske dvorane i druga igrališta otkriva drugačiju sliku: rukomet doista gotovo nitko ne igra. Nije teško zaključiti da se rukomet ne igra dobro ili loše, nego se ili zna ili ne zna igrati. Nogometno sveznanje nam se usađuje već od malih nogu: čiji to profesor tjelesnog odgoja, u danom trenutku neraspoložen za zgrčku, zgibove ili penjanje na uže nije bacio dečkima nogometnu loptu i poslao ih da (svi, dakako) igraju?

Sve ovo ne pišem zato da bih - po uzoru na Dotičnika iz uvoda ove kolumne - obezvrijedio nogomet i proglasio ga nečim primitivnim. Cilj mi je spojiti svoje dvije velike ljubavi: povijest kojom se profesionalno bavim i nogomet kao, uz glazbu, još uvijek jednu od najomiljenijih razonoda na način da ih povežem upravo po ovoj liniji općepoznatosti - tako da se, svjestan vlastitog neznanja i nestručnosti o nogometu, u jednoj kraćoj seriji kolumni dotaknem nekih uobičajenih floskula koje vladaju u općem praćenju ove predivne igre. Dakako, ne mogu garantirati redovitost (premda već dugo nosim nekoliko ideja), a jednako tako još manje mogu jamčiti interesantnost ovih redaka širem čitateljstvu.



Autor: Laslo