Mjesto gdje snovi postaju stvarnost

Stojim na ulaznoj kapiji Anfield Roada, pogledah iznad i naglas pročitah riječi "You`ll never walk alone" koje stoje iznad Bill Shankly Gatesa, suza kanu niz lice i pomislih: "Pa Bože ovo nije san, tu sam, stopala mi gaze tlo Anfielda, a srce je blizu, da ne može bliže..."
Nije važno ni da umrem ovoga trenutka, to je za mene to, ispunjenje svih želja, ono o čemu sa oduvijek sanjala..
 
Kapi kiše koja je neprestano padala toga dana natopile su potpuno dres mog voljenog kluba. Iako je bilo vjetrovito i prohladno oko srca je bilo izuzetno toplo. Glavni razlog tome je to što sam se nalazila, glavom i bradom, na svom, legendarnom Anfieldu..
Do karte je bilo jako teško doći, gužva je bila velika, tako da sam zamalo zakasnila na utakmicu, kiša je padala stalno, vjetar puhao, ali svi su se prevarili ako su pomislili da će me nešto spriječiti da uživam u trenucima o kojima sam sanjala cijeli život. Stajati na Kopu, u dresu voljenog kluba, sa šalom oko vrata, drhtavim glasom i suznim očima pjevati "You`ll never walk alone" je nešto iznad svega, nešto što se riječima ne može opisati...
 
Momčadi Liverpoola i Tottenhama izlaze na teren, sprema se pjevanje himne prije početka dvoboja. Gledam ih sve, vidim Kennya, prepoznajem Suareza, Stevena, Carru, ali iskreno, u tom trenutku mi to uopće nije bilo važno. Htjela sam jednostavno to sve doživjeti, ono istinski, dubinski u srcu...
Htjela sam da te dvije minute legendarne himne pamtim cijeloga života. Tako je i bilo...
Oči su bile sklopljene, suze su same tekle, iz grla se orila pjesma.. U tih par minuta kroz mene je prošlo mnoštvo osjećaja, ali i slika vezanih za Liverpool, od samih početaka i upoznavanja povijesti kluba, pa tragedija na Hillsboroughu i Heyselu, svih silnih pobjeda, onog moćnog finala u Istanbulu, onih 5:4 sa Alavesom, ali isto tako i svih poraza, suza, gubljenja živaca i poderanih listića na kojima sam igrala na SVOJ  klub i kad sam znala da ćemo izgubit...
 
Kod stiha "At the end of the storm, there`s a golden sky" otvorila sam oči i pogledala oko sebe, te vidjela da smo svi JEDNO, svi isto rade, svi isto osjećaju. Bilo je tu 40 000 duša kojima srce kuca samo za Liverpool i kojima je ovaj trenutak ispunjenje svih snova.. Iako, većina njih tu nije prvi put, ali su izgledali kao da su tu prvi put..
Ne mogu opisati osjećaj povezanosti s klubom koji sam tako jako osjetila pred kraj himne.. Osjetila sam da sam "njihova", da tu pripadam, osjetila sam se onim istinskim navijačem. Daleko od toga, osjećam se navijačem od davne `98, otkad i bodrim svoje Redse, ali ovo je nešto dublje, nešto što se može osjetiti samo na Anfieldu...
Nemam namjeru podcjenjivati nijedan drugi klub, ali mislim da ovakve stvari ne može doživjeti navijač nijednog drugog kluba, jer ovakva jaka povezanost između navijača, kluba, igrača, trenera i uprave ne postoji nigdje drugo. Svi jednako dišemo! To je Liverpool! I zato ga volim!
 
Komentator najavljuje sastave, a ja se počinjem polako gubiti.. Spikerov glas mi ostaje negdje u daljini, a do mene dopire meni tako poznat glas.
Za par sekundi on postaje sve jasniji i onda začuh: "Adrijana, probudi se, Liverpool ti počeo igrati".. Na trenutak nisam razumjela o čemu se radi, ali sam onda postala svjesna. Bile su to riječi moje cimerice kojim me je probudila iz definitivno najljepšeg sna ikad u životu.
Pogledah na tv, treća je minuta utakmice Liverpool - Tottenham, pogledah zatim u cimericu i reče joj : "Pa zar ja nisam na Kopu?", ...A bilo je tako stvarno...
 
Ali pjesma kaže... Though your dreams be tossed and blown
                           Walk on, walk on, with hope in your heart                         
                            And you'll never walk alone!!



Autor: LiverpoolkaREDS