Magične izreke i navijači pišu povijest

Bio je 6.11.1986. godine, naizgled samo jedan običan dan prije više od dva desetljeća. No, svaki navijač Liverpoola će reći prokleti 6.11. i prokleta jedna glupa izreka. Naime, crtica iz povijesti govori da je tog dana Sir Alex Ferguson preuzeo United kako bi ga spasio od ispadanja i izrekao bolnu izreku tada shvaćenu kao tipična engleska zaje...cija, a 2009. godine pretvorio ju je u stvarnost, ispunivši tako proročanstvo i prokletstvo, ovisno gledate li crno ili bijelo na nj. (Liverpool je 1986. godine imao 17 naslova prvaka engleske, Manchester United samo 7).
Zaključak se nazire sam te nam jednostavno govori da je odlaskom Sir Alexa nestala i izreka koja mu je magično donijela 13 naslova prvaka. Novi trener Moyes ipak nije imao hrabrosti da neku novu rečenicu dozove iz pakla (ipak pričamo o crvenim vragovima) jer bi ga prozvali bahatim i ludim. Na posljedice odlaska Fergusonove izreke nije trebalo dugo čekati jer je Manchester City preuzeo primat u gradu obojivši ga u plavo vještim demoliranjem rivala.

Izreka koja je bila kao mač s 11+ oštrica više ne visi nad Liverpoolom.

Naravno sve je bila slučajnost....slučajnost u kojoj smo loše igrali igru glava ili pismo, no jednu večer smo odlučili zaigrati u pokeraškom stilu All in nakon velikog početnog gubitka i uspjeli doći do konačne pobjedu pomoću strasti, nade i rečenice/a: "When you walk through the storm hold your head up high and don't be afraid of the dark at the end of the storm there is a golden sky...."
Zaključak je opet jednostavan, a govori i da LFC ima svoju rečenicu/e koju/e je pretvorio  u stvarnost. Ali ta stvarnost...rečenica...pjesma je za trenutke i kada nogomet nije u prvom planu, te će kao vjerna sjena ostati zauvijek s nama. Istina je da je Fergusonova rečenica izrečena u suludoj čežnji da se pred mogućim ispadanjem u narednim godinama osvoji što više trofeja, no u nju nitko nije vjerovao, pa čak ni njen autor. Sve riječi You''ll never walk alone imat će stalnu vjeru u sebe bez obzira na ishod, a sami odlučite da li bi radije imali više naslova prvaka ili "You''ll never walk alone". Naravno, da ćete izabrati drugu opciju, a u prilog tome idu i riječi Iana Hollowaya:"That song is worth just standing there. It is worth 10-0 hammering just to hear them sing that song."

Prije nekog vremena pitao sam navijača Real Madrida da li bi i dalje navijao za svoj klub da kojim čudom ispadnu u nižu ligu, a sve megazvijezde shodno tome napuste klub....odgovor je bio očekivan: "Ne bi bilo razloga navijati dok ne povrate prijašnji ugled i slavu"...mogao sam odgovoriti na to, no radije sam se prisjetio Glasgow Rangersa izbačenih u 3.ligu...te s 40000 navijača na svakoj utakmici, a dojam je da i cijeli grad daje bezuvjetnu podršku. S druge strane žile mnogih klubova ubrzano rastu ubrizgavane milijunskim petrodolarima, a u izostanku rezultata počinje natjecanje tko će kupiti skuplju injekciju za dodatni impuls momčadi. Dok se Platinijev FFP (financijski fair-play) čini kao prvomajska šala potkopana riječima "Bila jednom davno jedna ideja".
Bill Shankly je rekao: "Liverpool was made for me and I was made for Liverpool." na njoj bi trebala počivati filozofija svakog navijača...a ne na trenutnim rezultatima i broju megazvijezda u momčadi jer novac je prolazan, dok vjera i strast ostaju zauvijek, a ako se kojim slučajem zagube u mračnim ulicama velegrada ponovni povratak za njihovim povjerenjem bit će nemoguća misija zbog jednostavne činjenice da smo prestali hodati s nadom.
A istanbulska noć će zauvijek čuvati tu nadu za sve generacije.

Liverpool je oduvijek imao mnogo poveznica s Glasgowom...You"ll never walk alone kao zajednička himna Green Brigade i Redsa....te je medu radničkom klasom nogomet bio oduvijek više od same igre, a okrenuti leđa klubu značilo bi zgubiti vjeru i u samoga sebe...uz takve filozofije nastajali su "Liverpool way"...te "way" katolika i protestanata sa sjevera.
No, zanimljivo je da su dva grada, odnosno gradske rivale povezale velike tragedije. Svi znamo da su nakon tragedije na Hillsboroughu Toffeese i Redsi pleli lanac šalova od Goodisona do Anfielda ujedinivši dvije boje u jednu i pokazavši da svi udišemo isti zrak.
Tako je i najveća tragedija škotskog nogometa poznata i kao dan koji je ujedinio Old firm.
Jezivo maglovito poslijepodne 2. siječnja 1971. godine kao da je nagoviještalo nemile događaje. Stajaća tribina na Ibroxu prožeta poviješću manjih tragedija sigurno nije bila najsigurnije mjesto kada se na njoj natiskalo nekoliko tisuća ljudi...nije to bilo ništa neobično jer se na stajaćim tribinama uglavnom skupljala radnička klasa noseći sa sobom zalihe whiskyja i piva. Žalosno je da je na Ibroxu već bilo nekoliko tragedija...tribine su obnavljane od drvenih zdanja početkom 20. stoljeća do betonskih zdanja 70-ih godina...no problem u vidu slabe protočnosti mase i skučenog prostora pogotovo na stubištu broj 13 nije riješen, nego je eskalirao na derbiju kada je prema službenoj verziji nekoliko navijača Rangersa palo na stubištu vračajući se nakon što je njihov klub u sudačkoj nadoknadi uspio izjednačiti rezultat.
Posljedice su bile šokantne, a govore o 66 mrtvih i više od 200 ranjenih. Slika bolničara koji na travnjaku obilazi tijela unesrećenih približavajući ogledalce licima i govori "mrtav....mrtav"...zauvijek će ostati najsuosjećajnijom scenom u povijesti škotskog sporta, a svi ljudi u gradu će jednostavno reći bio je to dan koji je ujedinio Old firm.

Izvjesno je da iz te tragedije nije naučena pouka u britanskom nogometu pa je nogometni zakon morao svijetu dati jednu još šokantniju...nesretni protagonist bio je stadion Hillsborough i 96 Redsa.
No, to je već svima poznata priča koja je uspjela pronaći svoj mir i ponosan identitet.

Nogomet je oduvijek pisao neočekivane i zapanjujuće scenarije, mijenjajući lica od ozarenosti do očaja u nenadanoj sekundi, a njegova povijest željela je graditi svoju slavu i na tragičnim događajima.
Vrijeme je da se i vratimo u sadašnjost  i magičnim izrekama koje su se usudile mijenjati povijest. Vjerojatno znate da je Luis Suarez ovoga ljeta htio promijeniti sredinu u želji da igra ligu prvaka, a i pobjegne od nekorektnih britanskih medija. "Kao desetogodišnji klinac, igrao sam s Liverpoolom na playstationu, ali nisam nikada mogao zamisliti da ću stvarno igrati ovdje" rekao je po dolasku u klub. Sada se sjetio dječačkog sna i zato u njegovom lojalnost nema sumnje. Istina je da je zov milijuna neodoljiv u današnjem nogometu, ali mi nije jasno zašto bi Real Madrid bio veći klub od Liverpoola, možda zato što mu se pridaje pridjev kraljevski?

Na kraju izrečenih i neizrečenih izreka...misli, igračkih i trenerskih naklapanja i nadmudrivanja... mogu stajati samo Gerrardove nedavne izjave kojima nisu potrebni nikakvi epiteti ni kozmetička uljepšavanja jer bi izgubile pravi smisao jednostavnosti i veličine.

"Znam zaustaviti auto i reći sam sebi; Čovječe, pa ti si kapetan Liverpoola!!"

"Asking me why I love Liverpool is like asking me why I breathe."

Jedna rečenica je dovoljna da ostavi na vas dojam da ćete njen korijen zauvijek pohraniti u sebi. Steven Gerrard je od početka svojom osobnošću, karizmom, pobjedničkim mentalitetom te riječima pisao veliku povijest svog kluba i grada tako da će zauvijek ostati besmrtnom legendom i uzorom za sva vremena.

Autor: suarez4ever