Kad hodaš kroz oluju, drži glavu visoko podignutu..., I ne boj se mraka...

Kad hodaš kroz oluju, drži glavu visoko podignutu...,  I ne boj se mraka...

...Nastavi hodati s nadom u srcu... I NIKADA NEĆEŠ HODATI SAM..

Par stihova najljepše navijačke himne, koja je od 1960 godine himna legendarnih Redsa, nogometnog kolektiva s najviše osvojenih prvenstava u engleskoj povijesti, govore i više nego što ću ja u ovoj svojoj bilješci reći. Iako ću se potruditi i nastojati bar dio osjećaja i emocija vezanih za Liverpool prenijeti na papir...

Bilo je to davne 1998 godine kad sam s tatom lipanj provodila pred TV-om, gledajući Svjetsko prvenstvo koje se održavalo u Francuskoj...Od početka sam gajila neke simpatije prema Englezima, dakako uz Hrvate, tako da sam s nestrpljenjem čekala dvoboj Engleske i Argentine, kojeg je obilježio sjajni nogometaš Michael Owen golom u stilu Diega Maradone. Prevario je u punom trku čitavu argentinsku obranu i s ruba šesnaesterca zapucao neobranjivo u suprotne rašlje. Tati sam samo rekla: " Pa ovaj mali je čudo", on je potvrdio isto rekavši da tek kreće u najviše nogometne visine. Iako su Englezi ispali, ovaj trenutak, ne inspiracije nego nogometnog znanja nitko nikad neće zaboraviti. Komentator reče: " Ovaj mali iz Liverpoola je čudo od djeteta, kako ga drugačije opisat?", Zamislih se na trenutak i samo ponovih riječi: "Mali iz Liverpoola", aha, dakle, u tom klubu igra...

I od toga trenutka je sve krenulo, praćenje njegovog profesionalnog i privatnog života, svake utakmice i golova i naravno svake utakmice kluba. Iz dana u dan, proučavajući burnu povijesti kluba ( koja bilježi trofeje i nebrojene slavne trenutke, alii i stravične tragedije) ljubav prema Liverpoolu je rasla.. Polako sam shvaćala da to nije neki "obični" klub, možda nekima i jest, ali u moje srce se urezao kao svetinja. Owen je otišao, Liverpool je ostao, tek sam onda shvatila da je to ipak samo igrač, on odlazi, mjenja klubove, ali Liverpool je jedan jedini..Sad mogu samo zahvaliti Owenu jer bez njega ne bih imala nekoga ovako važnog u nogometnom svijetu..

Ime Liverpoola i tekst himne nalazio se na svakoj mojoj bilježnici, soba je cijela bila u posterima, s nestrpljenjem sam čekala svaku utamicu, ali i svaki ponedjeljak i Peticu, da snimim svaki gol. Svaki članak ili sličica o Liverpoolu su bili zalijepljeni u posebnim bilježnicama i kojima sam izražavala svoje emocije, bilo emocije sreće zbog pobjede ili gorčine zbog poraza. Na poluvremenu finala u Istanbulu 2005 godine sam bila u krevetu sa izgašenim mobitelom (jer su poruke provokacije neprestano stizale od prijatelja) i uz stihove himne suze su same takle jer sam bila uvjerena da ćemo tu noć dosegnuti vrhunac. I jesmo! Tu noć smo došli do krova Europe zahvaljujući Rafinim ratnicima, kapetanu koji nadahnjuje, nevjerojatnom vrataru i naravno navijačima, koji su nakon 3:0 zagrmjeli "You`ll never walk alone - pjesmu koja dira i najtvrđu dušu. Sledila se krv bila svima na stadionu, bio je to znak da gladijator modernog doba Gerrard na centru stisne šake i vikne: ! Rat još nije izgubljen, idemo"! Utakmica u Istanbulu pamtit će se stoljećima, bila je to najbolja finalna utakmica u povijesti nogometa. A sad ipak priznajem da sam bila kukavica, jer sam otišla u krevet, al jednostavno nisam više mogla izdržat..:)

-Najsretniji trenutak mi je bio kad sam na poklon dobila Liverpoolov orginal dres, sad kad otvorim ormar svaku drugu stvar koju uzmem obući (naravno sportske odjeće) je s Liverbirdom ili znakom Liverpoola, pozadina mobitela je naravno Liverpool, zvuk zvona You`ll never walk alone...-Što još treba?

Riječima ne mogu opisat koliko ih volim, zaista ne mogu.. I tko nitko i ne zna, niti može znati, to znam ja, moja duša i moje srce koje će doživotno pripadati crvenoj boji, Anfieldu i Redsima..

Suza mi krene niz lice svakog puta kad čujem himnu, kad gledam snimke finala iz 2005, zadrhtim svakog puta kad ih gledam na TV-u, kad pročitam članak u novinama, naj na kraju zadrhtim kad netko spomene njihovo ime.. Možda to dokazuje koliko su duboko ureazni u moje srce?

Možda će mnogi pa čak i ja reći da ne igraju perfektan nogomet, ali NITKO na ovom svijetu ne može reći da neka momčad ima veće srce i bolje navijače... I to ih drži, to ih vodi ka pobjedi, slavi, to ih vodi u beskonačnost...

I za koju godinu, kada budem samostalna žena neoviseći ni o kome, vidim se na Kopu s šalom u rukama pjevajući You`ll never walk alone..., suza će vjerojatno kanuti, al to će samo biti pokazatelj da i u krajevima udaljenim desecima tisuća kilometara od Anfielda postoje duše koje vrlo emotivno prate utakmice Liverpoola...



Autor: LiverpoolkaREDS