Ima neka tajna veza

Jučerašnja kazna Josipu "Joeu" Šimuniću još je jednom pokazala neizmjernu spregu politike i športa koju je nemoguće poreći ma s koje strane promatrali ovu kaznu. Bilo da je ovo dokaz da FIFA kani jednom zasvagda iskorijeniti ovu vezu, bilo da je riječ o pumpanju mišića na malima, neosporna je činjenica da ova veza ostaje, bez neke prevelike izvjesnosti da će uskoro nestati.
O odnosu športa i politike moglo bi se pisati tomove knjiga, a da priča nikada ne dobije konkretan završetak. Vjerojatno je nemoguće utvrditi kada je ta veza počela, niti je li ju se uopće moglo izbjeći. I jedno i drugo, naime, korijen crpe iz društvenosti, odnosno činjenice da je čovjek društveno biće i da se na neki način ostvaruje tek unutar zajednice, uspješno - nađe li nekakvu svoju nišu, neuspješno - ne nađe li je. No, determiniranje i karakteriziranje pojedinca od strane skupine je nemoguće izbjeći. Zapravo može se govoriti o vječitoj potrazi za identitetima. Osoba može biti Hrvat ili Mađar, musliman, budist ili ateist, komunist ili demokrat, heteroseksualac ili homoseksualac, skupljati poštanske marke ili pasionirano igrati šah, biti učenik 2b ili 2c, Zagrepčanin ili Riječanin, iz Trnja ili iz Dugava, dinamovac ili hajdukovac, ali svaki taj identitet ga vodi u neki širi kolektivni identitet, ma koliko on to htio zanijekati. Recimo, danas se ateisti vole predstavljati kao osobe snažno naglašene individualnosti pa svoje "protivnike" vjernike promatraju (u radikalnijim slučajevima) kao osobe bez vlastitog Ja, kao isprane mozgove i automate koji slijepo slušaju i usvajaju skup vrijednosti na čiji oblik ne mogu utjecati, ali s druge strane i ti isti ateisti uzimaju mnoge obrasce ponašanja slične onima religioznih zajednica. Pozivanje na Darwina ili Dawkinsa u mnogome podsjeća na pozivanje na Evanđelje sv. Ivana ili ono sv. Luke, a slavljenje Hipatije ili Giordana Bruna, ne pokazuje neku pretjeranu razliku od slavljenja mučeništva sv. Lovre ili sv. Florijana. I nije tu uopće pitanje tko imitira koga, nego o konstatiranju datosti ljudskog bića koje teži biti član grupe, čopora, klana, klike, navijačke udruge ili kako je već kome drago.

Svi navedeni identiteti ne ostvaruju se na identičan način, odnosno pojedinac može smatrati da je za njega važniji vjerski identitet od nacionalnog, navijački od regionalnog, politički od seksualnog, ali ne može izbjeći da ga "Drugi" promatra kroz prizmu identiteta koji je njemu uočljiviji. Eto odmah nogometnog primjera. Poznato je da velika većina navijačkih skupina u Hrvatskoj gaji sklonosti desničarskim opcijama radikalnijega smjera, pa tako BBB-i vole pjevati kako su oni "čuvari zagrebačke časti, katoličke Crkve i Hrvatske" (u isto vrijeme psujući Boga i mater bosansku/slavonsku/trnjansku ili otkuda je već igrač koji povuče krivi potez), dok se Torcida u zadnje vrijeme povremeno ponaša kao Hajduk Jugend. Kao takvi i jedni i drugi pokazuju veliku ljubav i razumijevanje za Celtic - možda i najpopularniji klub u Hrvata. Ovo naizgled nije neobično: tamo su katolički Irci koji su jednako kao i Hrvati vodili borbu protiv inovjernika koji su ih trpali pod svoj jaram. I ovdje identificiranje staje. Ne uzima se u obzir da Celticovi navijači neosporno imaju nacionalnu, pa čak i nacionalističku notu, no s jako izraženim ljevičarskim stavovima, pa tako Parkhead vrvi od zelenih Che Guevara što prosječnom hrvatskom ljubitelju Celtica nije baš lako progutati. Kada je Celtic 1998. gostovao u Zagrebu osobno sam vidio nekoliko razbijenih škotsko-irskih glava koje su svojim velikim "prijateljima" išle objašnjavati mržnju prema fašistima. Vjerojatno je prosječnom Celticovom pivopiji prva asocijacija na fašizam britanska kruna i njezina produljena ruka u vidu "Orange Ordera", ali "čuvari zagrebačke časti" su u tome vjerojatno prepoznali izricanje ideja na tragu Dežulovića i Pavičića i eto nedoumice i prigode za krvavo prekidanje prijateljstva i savezništva.

No, bili uopće politiku i šport trebalo miješati? Naizgled ne, jer, kao, šport bi (pa tako i nogomet) treba spajati ljude, športska događanja postajati obiteljski praznik mira, suživota i tolerancije, natjecanje u kojem pobjeđuje brži-viši-jači. Tá nisu li stari Grci prekidali neprijateljstva da bi se održale Olimpijske igre? Može se i tako gledati. Ali niti su u staroj Grčkoj takva olimpijska primirja potrajala puno dulje od samih igara, niti su bila motivirana željom za uživanjem u natjecanju, nego strahom od - u šport baš ne upletenih - bogova, a i sama su natjecanja već tada imala ime koje je sve samo ne aluzija na jedinstvo i slogu, riječ je bila o borbi suparnika gdje je bilo najvažnije biti bolji od protivnika. Jest, u Njemačkoj na stadione ljudi dolaze zagrljeni, žderu kobasice i loču pivo, imaju deset šalova na sebi, ali ipak postoje jasno razgraničeni MI i ONI. A gdje smo MI i ONI mora biti i nekakva granica i nekakva napetost.
Neosporna je činjenica da postoje nogometni klubovi koji su zapravo i prepoznatljivi po svom političkom profilu, nego li po nekim velikim igrama, igračima ili rezultatima kroz povijest. Po čemu su to St. Pauli i Livorno poznatiji od Energie Cottbusa ili Foggie, ako ne upravo po jasnoj političkoj profiliranosti njihovih navijača koja se onda prenosi na opću sliku športskih kolektiva? Zbog čega je to Athletic Bilbao poznatiji i vjerojatno popularniji od svog madridskog imenjaka (kojeg su nota bene također osnovali Baski!), ako ne po svojoj politici jednonacionalnog kluba? Nije li ono mes-que-un-club ipak poteklo iz poistovjećivanja jednog kluba s katalonskim identitetom, a ne s njegovim hvalevrijednim doprinosom nogometnoj igri kao takvoj? Otkuda uopće klub imena Espanyol u Barceloni i otkuda uopće Real Madrid kao najtrofejniji klub svih vremena, ako ne od i zbog politike? Da sad ne počinjem s Dinamovim imenom (i danim 1945. i promijenjenim 1990. i vraćenim desetljeće kasnije), činjenicom da nogometna Europa vrvi Spartacima, a nema ni jednog Vercingetorixa, da postoje i Crvena Zvezda i Steaua, Partizan i CSKA, Sloboda, Čelik i Šahtjor (Rudar). Da je Vasil Levski značajna ličnost jednog dijela bugarske povijesti, a da ona "K" u AEK-u i PAOK-u čuvaju ime na prijestolnicu grčkog carstva nepovratno izgubljenu 1453. Ima, dakle, neka tajna veza i nit između nogometa i politike, teško presjeciva.

Mnoga događanja na ovom forumu jasno ilustriraju ove stvari. Kao prvo može se naslutiti da je većina članova više ili manje lijevo orijentirana i da jedan od načina aktualizacije tog i takvog stava predstavlja upravo navijanje za jedan internacionalni klub, za koji se onda voli naglasiti da dolazi iz radničkog i industrijskog grada, gdje se voli reći "Scouse not English", da zbog toga mnogi članovi simpatiziraju i nogometnu reprezentaciju Engleske. Mnogi vole ponoviti ili naglasiti svoju potpunu nezainteresiranost za lokalne nogometne prilike, mimo reprezentacije. Da budemo jasni, nimalo ne kritiziram takav stav, na koji svaki pojedinac ima pravo. Nogomet je jedan divan paradoks u kojem je svaki navijački izbor potpuno dozvoljen, ali je upravo navijačko opredjeljenje valjda najteže promjenjiva kategorija. Stvarno ne mogu zamisliti da itko od nas odjednom počne više simpatizirati npr. Newcastle ili Aston Villu, kamo li Everton ili United (dok recimo povijest poznaje Mussolinija koji je od socijalističkog novinara postao velikotalijanski šovinist ili Gruzijca Staljina koji je 1941. pozvao na obranu "Majke Rusije", a ne socijalističke revolucije ili zajednice boljševičkih republika). Ali, primjetno je da se na forumu jako voli održavati nekakav privid sloge, da se vrlo brzo i vrlo striktno reagira na svaku raspravu koja nas može otkriti kao i HDZ-ovce i SDP-ovce, dinamovce, hajdukovce i ostale, Hercegovce, Purgere i(li) Dalmatince. I indikativno je da što je neki forumaš emocionalno udaljeniji od lokalnih nogometnih opredjeljenja to više voli naglasiti te neke internacionalne karakteristike Liverpoola, te je obično skloniji simpatiziranju i drugih pojava engleskog nogometa: od reprezentacije do  (u blagoj razini) podržavanja i drugih klupskih predstavnika u euro-natjecanjima.

Ne želim se ovdje žaliti na prekid zadnje rasprave oko kazne našem reprezentativnom stoperu niti dovoditi u pitanje uređivačku politiku koja pokazuje plodove, nego ukazati da višestrukost identiteta svakog od nas i na neiskorjenjivost stvari koje "ne bi trebale imati veze sa športom" iz nogometa. Ne kažem da se ne treba boriti protiv rasizma, diskriminacije ili veličanja totalitarizma. Ali te stvari u nogometu nisu vezane samo uz političke simbole i izjave. Svoj stav o Šimunićevoj kazni sam izrekao, a ovdje ponavljam najvažnije: nije sporno da je reagirao neprimjereno i u najmanju ruku budalasto. Međutim još je manje sporno da je kazna ovakva kakva jest radi direktnog uplitanja politike u šport. Naime, ako delegat nije, makar privremeno, prekinuo utakmicu ni u 5. ni u 17. ni u 28. ni u bilo kojoj drugoj minuti kada se navedena parola prvi put čula, otkuda je onda pola sata nakon utakmice odjednom znao o kakvom se grozomornom pokliču radi? Definitivno je vrijeme da se taj poklič ostavi u prošlosti, ali trebalo bi to provesti educiranjem, a ne denunciranjem.


Autor: Laslo