Era Liverpoola predvođena "čudom od djeteta"

Trk dostojan Bena Johnsona, hladnokrvnost dostojna Clinta Eastwooda iz najboljih vesterna Sergija Leonea i egzekucija dostojna najvećih nogometnih majstora- bile su osobine "čuda od djeteta" zbog kojeg je i moje srce pošlo kucat za klub iz grada Beatleasa , jedan, jedini Liverpool.

Velemajstor? Malo je reći. Argentinci su padali jedan za drugim i na kraju "kosidbe" top. Bio je to vrisak svijeta, zvijezda je rođena. Svakim je danom postajao sve veći i veći… Evo i njegove priče….

Michael Owen je rođen 14.prosinca.1979 godine u Chesteru. Kao četvrto od petero djece svojih roditelja Jeanette i Terrya odrastao je u malenoj obiteljskoj kući. Terry Owen je bio nogometaš, centralni vezni igrač Evertona u kojem je zabilježio 300 nastupa i postigao 70 golova. Uvidjevši Michaelov  talent u želji da ga razvije otac mu unajmljuje osobnog trenera Howarda Robertsa koji ga sa 8 godina dovodi u Mold Alexandru. Michael se nadmetao sa starijom i grubljom konkurencijom, a prvu sezonu završava sa 34 postignuta pogotka u 24 utakmice, postigavši 9 golova u prvih 20 minuta jedne utakmice, nakon čega ga trener postavlja na mjesto vratara. Do trenutka kada je napunio 11 godina na Michaela su oko bacili svi veći klubovi Engleske, a među najistaknutijima su bili Manchester United i Liverpool. Direktor Manchesterove omladinske škole silno ga je želio vidjeti među svojim dječacima, no pravila saveza su ga spriječila u namjeri dovođenja Owena, koja nisu dopuštala prelaske u drugi grad dječacima njegove dobi. Hm…mislim da Owen nije mogao ni sanjati da će upravo zbog ovog kluba postati jedna od najvećih izdajica u povijesti nogometa , no otom potom…

Na kraju Michael ipak završava među Redsima, gdje krajem 1990 godine potpisuje stipendijski ugovor s Liverpoolom. Prvi veliki rezultat je bilo osvajanje juniorskog FA Cupa. Sanjajući da će jednog dana postići ono što je prethodno uspjelo njegovim idolima Kennyu Dalglishu i Kevinu Keeganu, Owen u prosincu 1996 godine potpisuje svoj prvi profesionalni ugovor s Liverpoolom, samo 4 dana nakon svog 17-og rođendana. Pet mjeseci kasnije, točnije 6.svibnja 1997godine na utakmici protiv Wimbledona postiže svoj prvo gol karijere, nakon što je u drugom poluvremenu ušao kao rezerva u igru. Liverpool je izgubio tu utakmicu, ali o rezultatu nije bilo toliko ni priče, koliko o fantastičnom mladom igraču. Zanimljiv je podatak da je i drugi gol karijere zabio isto Wimbledonu u kolovozu iste godine.

U svojoj prvoj službenoj sezoni 1997/98 uspio se ugurati u napad s Fowlerom i postiže 18 golova u 36 utakmica. U veljači 1998 dobiva poziv engleskog izbornika Glena Hoddlea za prijateljsku utakmicu protiv Čilea, čime postaje najmlađi igrač koji je igrao za Englesku (18 godina i 2 mjeseca), a potom i najmlađi koji je postigao pogodak. Događaj kojim je osvojio srca mnogih navijača (uključujući i moje) je gol Argentini na SP-u `98. Na dodavanje Beckhama protrčao je pored dva argentinska braniča, predriblao Roberta Ayalu, a zatim zakucao loptu u mrežu vrata Carlosa Roe. Možda je bilo i ljepših golova, ali je meni ovaj Owenov ostao poseban. Ni sama ne znam zašto, zapravo znam, sudbina me jednostavno zauvijek htjela povezati sa Anfieldom i Liverpoolom, bogme sudbino uspjela si i VELIKO ti hvala za to. Iako je Engleska ispala, Michael se kući vratio kao heroj. Legenda o "čudu od djeteta" je iz dana u dan rasla…

U sezoni 1998/99 Michael je dobio prestižnu nagradu BBC-a za Sportsku osobu godine, samo dan nakon 19-og rođendana. Opet je proglašen najboljim strijelcem Lige, iako je sezona za Liverpool bila razočaravajuća. Sedmo mjesto i zaostatak za vodećim Manchesterom 25 bodova je teško palo svim navijačima kluba.

Brz napredak i igranje non stop prvenstvo-kupovi koštali su ga teške ozljede u susretu protiv Leedsa zbog koje je morao propustiti veći dio sezone 1999/00. Odigrao je samo 27 utakmica i postigao 11 golova, ali je ponovno bio najbolji strijelac kluba. Liverpool je s 2 boda više od Chelsea zauzeo 4 mjesto i izborio kvalifikacije koje vode u Ligu Prvaka.

I onda dolazi najbolja sezona dok je igrao za Liverpool, i za njega, a i za klub. Potpuno zdrav ponovno je dominirao engleskim nogometom: Petu sezonu zaredom bio je najbolji strijelac kluba sa 19 golova iz 29 utakmica. Bio je najvažniji u najvažnijim utakmicama Liverpoola. U 4 kolu Kupa Uefa Romi je na Olimpicu (stadionu na kojem su 1977 i 1984 Redsi osvojili naslov europskog prvaka) zabio  2 pogotka, u 46 i 72 minuti i tako odveo Liverpool u Dortmund na finale Kupa uefa gdje je Liverpool nakon dramatične utakmice s Alavesom osvojio naslov. Pored toga, tu je i finale FA Cupa s Arsenalom na Millennium Stadionu u Cardiffu. Do 10 minuta prije kraja Arsenal je vodio 1:0, ali je Owen izvanrednu igru okrunio sa 2 pogotka i tako u vitrine Anfielda spremio još jedan jako vrijedan pokal, šesti Fa Cup u Liverpoolovoj povijesti. Dobru igru nastavio je postigavši gol Charltonu za 4:0 i time su Redsi osigurali mjesto u kvalifikacijama za Ligu Prvaka. Za svoje igre je te godine dobio Zlatnu loptu.

Sezonu 2001/02 obilježilo je osvajanje europskog SuperCupa. Liverpool je pobjedio Bayern Munchen 3:2, golovima Riisea, Heskeya i Owena.  U prvenstvu skok na ljestvici, završili smo na drugom mjestu, sa 7 bodova manje od Arsenala.

Sjajnu igru Owen je nastavio u sezoni 2002/03, predvodivši Liverpool do naslova pobjednika Liga kupa. U finalu je Liverpool pobijedio ljutog protivnika sa Old Trafforda rezultatom 2:0. Djeca Liverpoola (Owen i Gerrard) su bili strijelci. Za Owena je vrhunac sezone bio hat-trick WBA-u koji je ujedno bio njegov 100-ti premijerligaški gol.

Nakon prethodnih prilično uspješnih sezona, Michael i suigrači su imali velike planove ali i nadanja za predstojeću sezonu 2003/04. Na nesreću njihove nade su se brzo ugasile. Ta je sezona za Owena bila posebno teška, kako na terenu, tako izvan njega. Cijelu su ga sezonu mučile ozljede, ali i u privatnom životu je imao mnoštvo problema ( nesreća supruge, samoubojstvo najboljeg prijatelja, problemi s klađenjem što se na kraju ispostavilo da je riječ o lažnim optužbama). Sve se to naravno odrazilo na njegove igre, protiv Southamptona je promašio dva jedanaesterca, što je ranije bilo nezamislivo za jednog od najboljih napadača svijeta. Kad se prašina malo slegla, Liverpool je sezonu završio na 4 mjestu što je bilo dovoljno za plasman u kvalifikacije Lige prvaka. Iako je postigao respektabilnih 19 pogodaka Owen je ovu sezonu smatrao velikim razočarenjem.

Nezadovoljstvo navijača je iz dana u dan raslo, tražili su neke promjene, jer gledajući Manchester ili Arsenal kako osvajaju prvenstvo dok se mi borimo za 4 mjesto, nije lako. Tako da dolazi do smjene trenera među Redsima. Na kormilo Liverpoola umjesto Gerarda Houlliera dolazi Rafael Benitez obećavajući da će Liverpool ponovno biti nedodirljiv. Zapravo i bez njegovih obećavanja nadala sam se da ponovno dolazi "naša era" , ali ovaj put era koju ću i ja doživjeti i moći istinski uživati u svakoj pobjedi, svakom trofeju… Jer imati čovjeka na čiji spomen njegovog imena srce jače zakuca, čovjeka zbog kojeg sam zavoljela nogomet, ali i čovjeka koji istodobno igra u klubu koji mi je sve u životu je zaista nešto neprocjenjivo. I vjerujte mi da sam tada možda bila i najoptimističnija glede Liverpoola, bila sam uvjerena da će s novim trenerom doći i oni "pravi" trofeji.. I došli su, samo godinu dana poslije pao je Milan u Istanbulu, Liga Prvaka je osvojena, ali… Bez koga? Bez Wunderkinda… Koliko to god onda nestvarno i ludo zvučalo bilo je istinito, nažalost…

Kad su se u ljeto 2004 pošle vodit polemike oko toga da li napušta Anfield ili ostaje, ja bi se samo nasmiješila na svaki pročitani članak smatrajući to nemogućim. Bdjela sam noćima na internetskim stranicama prateći sve u vezi transfera i dalje nisam vjerovala. Dok se nisam 13-og kolovoza probudila i vidjela da je to konačno. Dijete Liverpoola odlazi, odlazi u društvo "Galacticosa", u "veliki" Real (kako ga je sam nazvao) za 12 milijuna eura. I od toga dana ipak vjerujem da je petak 13 nesretan… Iako je već tada izgubio respekt većine navijača Liverpoola kod mene nije bio još "do kraja". Bilo je natpisa u novinama "Prisilili su me da odem" i slično, nije da sam toliko i vjerovala tome, imam osjećaj da sam jednostavno htjela vjerovati da je tako, jer nije lako pomiriti se s tim da je čovjek,  za kojeg si čvrsto mislio da je odan klubu, izdajica…  Sezonu je završio bez ijednog trofeja, sa 13 postignutih golova. Nekad bih i pogledala neki gol ili pročitala članak o njemu, ali bez nekih pretjeranih emocija.

U kolovozu 2005 potpisuje ugovor sa Newcastleom, kojim postaje novi igrač Svraka za klupski rekord od 25 milijuna eura. No, odmah nakon desetak odigranih utakmica dolazi do teške ozljede gdje je slomio petu metatarzalnu kost u desnom stopalu zbog čega je propustio cijelu sezonu. Vratio se u lipnju, na SP u Njemačkoj ali nakon samo 51 sekunde igre stigla je još jedna ozljeda, u pitanju su bili ligamenti lijevog koljena. Ponovno je za Newcastle zaigrao tek 10.4.2007. Međutim svjetliji dani nisu došli ni za Newcastle, ni za Owena koji se mučio sa brojnim ozljedama. Možda će ovo biti sebično od mene ali sam često puta pomislila da je to neka božja kazna jer je napustio Anfield. Otišao je gladan trofeja, otišao se dokazivati u "veliki" klub kako on kaže, a gotovo cijelo vrijeme je proveo na operacijskom stolu.

I onda je uslijedio potez zbog kojeg je Owen jednostavno umro za sve navijače Liverpoola. 2009 godine je obukao dres Manchester Uniteda i šokirao javnost. Sve si mogao Owene uraditi, ma sve da te i dalje onu malu mrvicu poštujem ali ovo NIKAKO!! Time se ugasila i moja sve ljubav prema njemu, sve je nestalo u onom trenutku kad sam čula da je otišao na Old Trafford. Nikad neću to shvatiti, igraš u klubu u kojem si odrastao, koji ti je sve pružio, u klubu u kojem si vođa i gdje su omiljeni među navijačima i ti to na kraju zamijeniš s jednim klubom koji ti je bio najljući protivnik, kojeg  si mrzio iz dna duše (mislim, bar si ga trebao mrziti, kao i svatko tko obuče Liverpoolov dres).. Pa ljudi moji, nije valjda taj novac toliko moćan da to može postići? Nažalost izgleda da jest…

Sad kad ga slučajno vidim na TV-u ne mogu opisati osjećaj koji se javi u meni. Na kraju krajeva možda više osjećaj žaljenja, jer mu je dovoljno što nikad više neće čuti "You`ll never walk alone" s Anfielda. Mislim da mu veća kazna zaista i ne treba…

Michaele, tebi hvala za sve golove, igre i poteze, dok si nam bio u klubu zaista si bio legenda, jer zabiti 158 golova u 297 utakmica stvarno zaslužuje pohvale, no karakter ti je nula, i za mene si samo jedan obični izdajica (nikad nisam mogla ni sanjati da ću ovo jednog dana o njemu napisati)… Ali kako je King Kenny rekao "Nobody`s bigger than the club".., izdajica će uvijek biti, igrači odlaze, ali klub je uvijek tu, i zbog njega živimo i zbog njega nikada nećemo hodati sami… YNWA



Autor: LiverpoolkaREDS