„Liverpool way“ – mit ili realnost?!
Ono s čim se Liverpool identificira i poistovjećuje je
pojam "Liverpool way". Na taj pojam se našim protivnicima obično
diže kosa na glavi, jer to je ono što oni jednostavno - nemaju,
usprkos svim silnim naslovima, pokalima, uspjesima. Što on zapravo
znači? On predstavlja poseban način funkcioniranja i ponašanja
momčadi, kluba i funkcioniranja svega oko kluba.
Odgovor na pitanje što on točno označava ne može biti jednoznačan.
Radi se o pojmu koji obuhvaća širok dijapazon i dotiče se igre,
klupske politike, odnosa navijača prema klubu, interakcije između
momčadi i tribina, etc. Danas puno ljudi navodi da je "Liverpool
way" u krizi, pa da i čak ne postoji. Ali ja ću navesti nekoliko
područja u suvremenom trenutku kluba gdje se i te kako ogleda
njegovo prisustvo koje klubu daje poseban duh. Pa hajdemo probati
ukratko navesti neke osnovne značajke "Liverpool waya", posebice u
suvremenom trenutku
Što "Liverpool way" znači igračima?
Ono što svakom ljubitelju nogometne igre padne na pamet pri pomisli
na navedenu frazu je prvenstveno poseban način igre - "pass and
move". Radi se o napadačkom nogometu koji je svoj vrhunac dosegnuo
tijekom prve "Kennyeve ere". Bill Shankly je izgradio temelje
takvoj igri, a Paisley i Fagan je učvrstili.
Shanklyeva zamisao nogometa kao igre, a Liverpool je bio instrument
u njegovim rukama koji je ispunio osobnom strašću i posebnim
emocijama, bio je stvoriti momčad u kojoj će svaki igrač nesebično
igrati za suigrača. To je ono što je u potpunosti dijametralno
suprotno od nogometne sebičnosti koja je danas i te kako prisutna u
suvremenom nogometu. To znači da niti jedan igrač ne može biti veći
niti značajniji od kluba. I činjenica jeste da upravo najveći
Liverpoolovi igrači kroz povijest, prave nogometne veličine, bili
su, a i dan danas jesu, zagovornici ovog jedinstvenog teorema u
suvremenom nogometu koji danas upravo vrvi od "zvijezda" i
"zvijezdica".
Danas u momčadi imate igrače koji su praktično tijekom cijele svoje
karijere ostali u klubu. Nisu ga napustili niti za veće novce iako
su iskušenja bila ogromna. To su igrači poput Gerrarda i Carraghera
što objektivno predstavlja raritet u suvremenom nogometu i sportu
uopće.
Kroz klub je zadnjih godina prošao i veliki broj igrača koji su
proveli veći dio svoje karijere i koji su tek zbog interesa kluba
ili dogovorno napustili momčad poput Samija Hyypije, …
Kroz klub je prošlo i dosta igrača koji su odigrali svega nekoliko
sezona u momčadi, ali su doživotno ostali vezani za Liverpool iako
igraju u drugim klubovima. Klub im očigledno znači puno više od
običnog "radnog mjesta", poput Xabija Alonsa, Ryana Babela,…
Navedeni primjeri pokazuju da je "Liverpool way", bez obzira na
"milijune dolara" koji se vrte u profesionalnom nogometu, ipak
uspio dotaknuti dušu velikom broju igrača i da sa klubom
osjećaju posebnu povezanost, bez obzira što se mnogi "nisu rodili"
kao Liverpoolovi navijači.
Što "Liverpool way" znači u svakidašnjim poslovima kluba?
To bi pojednostavljeno značilo da se "prljavi veš kluba ne pere u
javnosti". Primjera takvog funkcioniranja ima dosta, a ja ću ih
navesti nekoliko.
U završnim danima vladavine dvojca "H&G", Kenny je izjavio za
medije da očekuje od klupskog osoblja, igrača, a posebno od
vlasnika, da se moraju ponašati prema klupskim stvarima i
interesima s puno više digniteta i poštovanja prema klubu. Tada
Kenny nije imao značajniju ulogu u klubu.
Takav pristup se ogleda i u situaciji sa Torresom kad je bilo jasno
da "El Traitor" odlazi iz kluba na jedan vrlo nekorektan
način. Kenny je izjavio da je spreman komentirati situaciju tek kad
ona postane konačna, te da unutarnje stvari kluba nisu stvar medija
sve dok klub ne da službenu izjavu.
Ovakvo ponašanje kluba nešto je što se ogleda u još puno primjera,
a objektivno je bilo narušeno za vrijeme vlasništva Hicksa i
Gilletta, kad su izjave i javna napucavanja bila na razini kluba
poput Chelsea. Ponovno smo vratili taj dignitet koji karakterizira
"naš način"!
Tako je i ključni moment u prihvaćanju novog vlasnika John W.
Henrya za navijače bio trenutak kad su ga upitali o eventualnim
razgovorima sa Kennyem i njegovog potpisivanja "pravog ugovora". To
je bilo nakon utakmice sa Sunderlandom kad smo pobijedili 0-2.
Henry je odgovorio: "To je nešto (pregovori sa managerom) što je
striktno privatno i što mi rješavamo iza zatvorenih vrata. To je
ono kako se u Liverpoolu uvijek radilo i zove se "Liverpool
way".
Uf, kakav je to bio melem za navijačke uši nakon razdoblja očaja!
To je bio dokaz da je Henry naučio u samo 6 mjeseci ono što Hicks i
Gillett nisu htjeli niti namjeravali naučiti u 3 i pol
godine.
Navijači i "Liverpool way"
Možda je najznačajniji segment "Liverpool waya" upravo odnos
navijača prema klubu.
Koliko su navijači doprinijeli tom specifičnom duhu možda
najslikovitije govori izjava Kevina Keegana nakon završetka
karijere, koji je 70-ih godina prošlog stoljeća igrao za nas:
"Jedina stvar koje sam se bojao je promašiti prazan gol ispred
Kopa. Umro bih da mi se to dogodilo! Kad bi Kop počeo pjevati
"YNWA" moji bi oči zasuzile. Bilo je trenutaka kad bih doslovce
plakao tijekom igre od emocija koje su me prožimale i pjesme sa
Kopa." Ovakve emocije i osjećaji su gotovo raritetni u suvremenom
nogometu i navijanju.
I sam Shankly je znao da može biti sretan što momčad koju trenira
toliko puno znači navijačima. On je zbog toga osjećao posebnu
privrženost prema navijačima, a opet su ti isti navijači sa svojim
posebnim senzibilitetom prihvatili Shanklya kao "svoga". Tada je
i zasađeno to posebno sjeme privrženosti koju navijači
Liverpoola imaju prema svom menageru.
Paisley, Fagan, Dalglish i Evans shvaćali su privilegiju vođenja
jednog ovakvog posebnog kluba kakav je Liverpool i to su nerijetko
isticali. Nažalost, ovakvo stanje bezuvjetne potpore omogućilo
je da zadnjih dvadesetak godina neki od menadžera koje smo imali u
ispred interesa kluba stave svoje osobne i klub iskoriste za
samopromociju.
Na to sve su se nadovezali i prošli vlasnici kojima je osobni
profit bio u prvom planu, a ne obnavljanje i održavanje svijetle
klupske tradicije.
Sjeme posebne privrženosti managerima i klubu danas neki optužuju
kao sukrivca zbog stanja u kojem je klub. Navodno pretjerana
tolerantnost i bezuvjetna potpora pojedincima koji to nekad i ne
zaslužuju, omogućila je da klub dovedu u ovo stanje.
No, to nije točno! "Liverpool way" je evoluirao na svoj specifičan
način. To se moglo vidjeti na primjeru Hodgsona i "Dvoglavog
Hicks-Gillet zmaja". Navijači nisu nijemo promatrali sunovrat u
kojem R.H. i vlasnici vode klub. Protiv njih su se borili na jedan
poseban, pa rekao bih gospodski način kakav ne možete vidjeti u
drugim klubovima tipa "velike" Barcelone, Milana, Chelsea,…
Na loše odluke Hodgsona odgovarali su skandiranjem imena Dalglisha
i Shanklya, a ne vrijeđanjem. Na kritiziranje navijača od strane
managera odgovarali su još žešćim navijanjem, pa makar gubili 3-0
od objektivno slabijih momčadi. Na negiranje Liverpoolovih
vrijednosti u današnjem vremenu odgovarali su formiranjem udruga
tipa "Spirit of Shankly" i putem neodricanja od takvog sustava
vrijednosti, te su na koncu i izborili Hodgsonov odlazak iz kluba.
A prije toga čak i samih heretičnih vlasnika!
Dakle, taj "Dobri liverpulski duh" i dan danas ima čarobnu moć, ali
je samo evoluirao i prilagodio se suvremenom trenutku. Ipak njegova
esencija i dalje je jaka, moćna, očaravajuća!
Odnos managera prema igračima
Rafa je kao manager uvijek stajao uz svoje igrače zato što je to
najbolji način za izvući maksimalnu kvalitetu iz njih. Čak i kad bi
igrači odigrali loše, sve dok su davali sve od sebe, jedina opcija
je bila trenerova potpora. No, sjetite se ponovno Hodgsona i javnog
kritiziranja igrača i potpunog demoralizirajućeg stava koji se
širio u i oko kluba. Zato smo svi uvijek bili jednoglasni da "on
nije bio jedan od nas"!
Davanje potpore igračima kad bi i odigrali loše, ali ipak davali
sve od sebe, koju danas provodi Kenny, ranije i Rafa i ostali, je
jednostavno pobjednička strategija koja se ogleda u "Liverpool
wayu", ali i u uspješnosti svih velikih klubova. To ne znači da ne
možemo i ne smijemo kritizirati naše igrače. To znači da to moramo
raditi konstruktivno, o čemu nerijetko na forumu i
raspravljamo.
Budućnost "Liverpool Waya"
Na našem forumu također ima ljudi koji misle da je osvajanje titule
i ostalih naslova neophodno za obnovu "Liverpool waya". Ja sam od
onih koji se sa tim apsolutno ne slaže! Osvajanje naslova nije u
esenciji ove filozofije već je esencija stav da interes kluba
mora biti uvijek na prvom mjestu . Svi oni koji se nalaze u klubu i
oko njega tu su zbog njega! Tada će sve što se bude radilo raditi u
interesu kluba, prilagođeno današnjem vremenu. I tada će kao
rezultat potpunog provođenja ovog pristupa trofeji doći kao
rezultat navedenog, a ne kao primarni cilj. I to je ono što nas
razlikuje od ostalih klubova, jer sam duboko uvjeren da je
rezultatska kriza primarno uzrokovana napuštanjem ovog stava,
"banaliziranjem" kluba i njegovih vrijednosti i svega onog što je
postignuto tijekom "življenja" tih vrijednosti.
Najgora sudbina za mene ne bi bilo ispadanje u drugu ligu ili pak
neosvajanje nikakvog naslova. Za mene bi definitivna smrt kluba
bilo pretvaranje Liverpoola u nekakav Arsenal, Chelsea, ManU i
slično. To bi bio kraj svega onog što me privuklo ovom klubu!
Na koncu, zovite me romantikom, idealistom ili kako hoćete. Za mene
će Liverpool way" uvijek biti jedina paradigma Liverpoola. Svako
vrijeme donosi svoje karakteristike i običaje, ali shvaćanje kluba
i nogometa kao igre ne smiju biti promijenjeni u svojoj esenciji. I
kad je 40.000 navijača Liverpoola kod 0-3 u Istanbulu na
poluvremenu pjevalo YNWA, svi su ih nazivali romanticima i
idealistima. Ali su na koncu kući donijeli trofej! "Liverpool way"
je za nas jedini "Right Way"! Provjereno "since 1892."!
YNWA
Autor: lfcmostar