Ono s čim se Liverpool identificira i poistovjećuje je pojam "Liverpool way". Na taj pojam se našim protivnicima obično diže kosa na glavi, jer to je ono što oni jednostavno - nemaju, usprkos svim silnim naslovima, pokalima, uspjesima. Što on zapravo znači? On predstavlja poseban način funkcioniranja i ponašanja momčadi, kluba i funkcioniranja svega oko kluba.
Odgovor na pitanje što on točno označava ne može biti jednoznačan. Radi se o pojmu koji obuhvaća širok dijapazon i dotiče se igre, klupske politike, odnosa navijača prema klubu, interakcije između momčadi i tribina, etc. Danas puno ljudi navodi da je "Liverpool way" u krizi, pa da i čak ne postoji. Ali ja ću navesti nekoliko područja u suvremenom trenutku kluba gdje se i te kako ogleda njegovo prisustvo koje klubu daje poseban duh. Pa hajdemo probati ukratko navesti neke osnovne značajke "Liverpool waya", posebice u suvremenom trenutku

Što "Liverpool way" znači igračima?

Ono što svakom ljubitelju nogometne igre padne na pamet pri pomisli na navedenu frazu je prvenstveno poseban način igre - "pass and move". Radi se o napadačkom nogometu koji je svoj vrhunac dosegnuo tijekom prve "Kennyeve ere". Bill Shankly je izgradio temelje takvoj igri, a Paisley i Fagan je učvrstili.
Shanklyeva zamisao nogometa kao igre, a Liverpool je bio instrument u njegovim rukama koji je ispunio osobnom strašću i posebnim emocijama, bio je stvoriti momčad u kojoj će svaki igrač nesebično igrati za suigrača. To je ono što je u potpunosti dijametralno suprotno od nogometne sebičnosti koja je danas i te kako prisutna u suvremenom nogometu. To znači da niti jedan igrač ne može biti veći niti značajniji od kluba. I činjenica jeste da upravo najveći Liverpoolovi igrači kroz povijest, prave nogometne veličine, bili su, a i dan danas jesu, zagovornici ovog jedinstvenog teorema u suvremenom nogometu koji danas upravo vrvi od "zvijezda" i "zvijezdica".
Danas u momčadi imate igrače koji su praktično tijekom cijele svoje karijere ostali u klubu. Nisu ga napustili niti za veće novce iako su iskušenja bila ogromna. To su igrači poput Gerrarda i Carraghera što objektivno predstavlja raritet u suvremenom nogometu i sportu uopće.
Kroz klub je zadnjih godina prošao i veliki broj igrača koji su proveli veći dio svoje karijere i koji su tek zbog interesa kluba ili dogovorno napustili momčad poput Samija Hyypije, …
Kroz klub je prošlo i dosta igrača koji su odigrali svega nekoliko sezona u momčadi, ali su doživotno ostali vezani za Liverpool iako igraju u drugim klubovima. Klub im očigledno znači puno više od običnog "radnog mjesta", poput Xabija Alonsa, Ryana Babela,…
Navedeni primjeri pokazuju da je "Liverpool way", bez obzira na "milijune dolara" koji se vrte u profesionalnom nogometu, ipak uspio dotaknuti dušu velikom broju igrača i da sa klubom osjećaju posebnu povezanost, bez obzira što se mnogi "nisu rodili" kao Liverpoolovi navijači.

Što "Liverpool way" znači u svakidašnjim poslovima kluba?

To bi pojednostavljeno značilo da se "prljavi veš kluba ne pere u javnosti". Primjera takvog funkcioniranja ima dosta, a ja ću ih navesti nekoliko.
U završnim danima vladavine dvojca "H&G", Kenny je izjavio za medije da očekuje od  klupskog osoblja, igrača, a posebno od vlasnika, da se moraju ponašati prema klupskim stvarima i interesima s puno više digniteta i poštovanja prema klubu. Tada Kenny nije imao značajniju ulogu u klubu.
Takav pristup se ogleda i u situaciji sa Torresom kad je bilo jasno da "El Traitor" odlazi iz kluba  na jedan vrlo nekorektan način. Kenny je izjavio da je spreman komentirati situaciju tek kad ona postane konačna, te da unutarnje stvari kluba nisu stvar medija sve dok klub ne da službenu izjavu.
Ovakvo ponašanje kluba nešto je što se ogleda u još puno primjera, a objektivno je bilo narušeno za vrijeme vlasništva Hicksa i Gilletta, kad su izjave i javna napucavanja bila na razini kluba poput Chelsea. Ponovno smo vratili taj dignitet koji karakterizira "naš način"! 
Tako je i ključni moment u prihvaćanju novog vlasnika John W. Henrya za navijače bio trenutak kad su ga upitali o eventualnim razgovorima sa Kennyem i njegovog potpisivanja "pravog ugovora". To je bilo nakon utakmice sa Sunderlandom kad smo pobijedili 0-2. Henry je odgovorio: "To je nešto (pregovori sa managerom) što je striktno privatno i što mi rješavamo iza zatvorenih vrata. To je ono kako se u Liverpoolu uvijek radilo i zove se  "Liverpool way".
Uf, kakav je to bio melem za navijačke uši nakon razdoblja očaja! To je bio dokaz da je Henry naučio u samo 6 mjeseci ono što Hicks i Gillett nisu htjeli niti namjeravali naučiti u 3 i pol godine. 

Navijači i "Liverpool way"

Možda je najznačajniji segment "Liverpool waya" upravo odnos navijača prema klubu.
Koliko su navijači doprinijeli tom specifičnom duhu možda najslikovitije govori izjava Kevina Keegana nakon završetka karijere, koji je 70-ih godina prošlog stoljeća igrao za nas: "Jedina stvar koje sam se bojao je promašiti prazan gol ispred Kopa. Umro bih da mi se to dogodilo! Kad bi Kop počeo pjevati "YNWA" moji bi oči zasuzile. Bilo je trenutaka kad bih doslovce plakao tijekom igre od emocija koje su me prožimale i pjesme sa Kopa." Ovakve emocije i osjećaji su gotovo raritetni u suvremenom nogometu i navijanju. 
I sam Shankly je znao da može biti sretan što momčad koju trenira toliko puno znači navijačima. On je zbog toga osjećao posebnu privrženost prema navijačima, a opet su ti isti navijači sa svojim posebnim senzibilitetom prihvatili Shanklya kao "svoga". Tada je i  zasađeno to posebno sjeme privrženosti koju navijači Liverpoola imaju prema svom menageru.
Paisley, Fagan, Dalglish i Evans shvaćali su privilegiju vođenja jednog ovakvog posebnog kluba kakav je Liverpool i to su nerijetko isticali. Nažalost, ovakvo stanje bezuvjetne potpore omogućilo je da zadnjih dvadesetak godina neki od menadžera koje smo imali u ispred interesa kluba stave svoje osobne i klub iskoriste za samopromociju.

Na to sve su se nadovezali i prošli vlasnici kojima je osobni profit bio u prvom planu, a ne obnavljanje i održavanje svijetle klupske tradicije.
Sjeme posebne privrženosti managerima i klubu danas neki optužuju kao sukrivca zbog stanja u kojem je klub. Navodno pretjerana tolerantnost i bezuvjetna potpora pojedincima koji to nekad i ne zaslužuju, omogućila je da klub dovedu u ovo stanje.
No, to nije točno! "Liverpool way" je evoluirao na svoj specifičan način. To se moglo vidjeti na primjeru Hodgsona i "Dvoglavog Hicks-Gillet zmaja". Navijači nisu nijemo promatrali sunovrat u kojem R.H. i vlasnici vode klub. Protiv njih su se borili na jedan poseban, pa rekao bih gospodski način kakav ne možete vidjeti u drugim klubovima tipa "velike" Barcelone, Milana, Chelsea,…
Na loše odluke Hodgsona odgovarali su skandiranjem imena Dalglisha i Shanklya, a ne vrijeđanjem. Na kritiziranje navijača od strane managera odgovarali su još žešćim navijanjem, pa makar gubili 3-0 od objektivno slabijih momčadi. Na negiranje Liverpoolovih vrijednosti u današnjem vremenu odgovarali su formiranjem udruga tipa "Spirit of Shankly" i putem neodricanja od takvog sustava vrijednosti, te su na koncu i izborili Hodgsonov odlazak iz kluba. A prije toga čak i samih heretičnih vlasnika!
Dakle, taj "Dobri liverpulski duh" i dan danas ima čarobnu moć, ali je samo evoluirao i prilagodio se suvremenom trenutku. Ipak njegova esencija i dalje je jaka, moćna, očaravajuća!

Odnos managera prema igračima

Rafa je kao manager uvijek stajao uz svoje igrače zato što je to najbolji način za izvući maksimalnu kvalitetu iz njih. Čak i kad bi igrači odigrali loše, sve dok su davali sve od sebe, jedina opcija je bila trenerova potpora. No, sjetite se ponovno Hodgsona i javnog kritiziranja igrača i potpunog demoralizirajućeg stava koji se širio u i oko kluba. Zato smo svi uvijek bili jednoglasni da "on nije bio jedan od nas"!
Davanje potpore igračima kad bi i odigrali loše, ali ipak davali sve od sebe, koju danas provodi Kenny, ranije i Rafa i ostali, je jednostavno pobjednička strategija koja se ogleda u "Liverpool wayu", ali i u uspješnosti svih velikih klubova. To ne znači da ne možemo i ne smijemo kritizirati naše igrače. To znači da to moramo raditi konstruktivno, o čemu nerijetko na forumu i  raspravljamo.

Budućnost "Liverpool Waya"

Na našem forumu također ima ljudi koji misle da je osvajanje titule i ostalih naslova neophodno za obnovu "Liverpool waya". Ja sam od onih koji se sa tim apsolutno ne slaže! Osvajanje naslova nije u esenciji ove filozofije već je esencija stav da interes kluba mora biti uvijek na prvom mjestu . Svi oni koji se nalaze u klubu i oko njega tu su zbog njega! Tada će sve što se bude radilo raditi u interesu kluba, prilagođeno današnjem vremenu. I tada će kao rezultat potpunog provođenja ovog pristupa trofeji doći kao rezultat navedenog, a ne kao primarni cilj. I to je ono što nas razlikuje od ostalih klubova, jer sam duboko uvjeren da je rezultatska kriza primarno uzrokovana napuštanjem ovog stava, "banaliziranjem" kluba i njegovih vrijednosti i svega onog što je postignuto tijekom "življenja" tih vrijednosti.
Najgora sudbina za mene ne bi bilo ispadanje u drugu ligu ili pak neosvajanje nikakvog naslova. Za mene bi definitivna smrt kluba bilo pretvaranje Liverpoola u nekakav Arsenal, Chelsea, ManU i slično. To bi bio kraj svega onog što me privuklo ovom klubu!
Na koncu, zovite me romantikom, idealistom ili kako hoćete. Za mene će Liverpool way" uvijek biti jedina paradigma Liverpoola. Svako vrijeme donosi svoje karakteristike i običaje, ali shvaćanje kluba i nogometa kao igre ne smiju biti promijenjeni u svojoj esenciji. I kad je 40.000 navijača Liverpoola kod 0-3 u Istanbulu na poluvremenu pjevalo YNWA, svi su ih nazivali romanticima i idealistima. Ali su na koncu kući donijeli trofej! "Liverpool way" je za nas  jedini "Right Way"! Provjereno "since 1892."!

YNWA